Bon Jovi u Beču – ‘borba’ bez Sambore i uz neumornu kišu

Djelomična kompenzacija za ‘krnji’ Bon Jovi bila je i nova velebna pozornica…

Pozornica ovogodišnje Because We Can turneje Bon Jovija u Beču na Race Track Krieau (Foto: Anastazija Vržina)

Valjda nikad koncerti na jednoj Bon Jovi turneji nisu praćeni s tolikim zanimanjem, bolje reći upitnikom nego na ovoj „Because We Can“ turneji. Neobično odsustvo, još uvijek posve nerazjašnjeno (ako ne računamo slabašan razlog „osobne prirode“ koji je serviran javnosti), gitarista, desne ruke benda i co-skladatelja Richiea Sambore na sada već dobroj većini koncerata turneje bez naznake hoće li se i kada vratiti na nastupe – sasvim je sigurno glavni okidač tog zanimanja. Jedan od najuspješnijih pop-rock bendova i od najboljih live bendova pod vodstvom frontmana Jona Bon Jovija (koji se nalazi pod evidentnim stresom uz hrpu problema koji ga prate ne samo odlaskom Sambore) ipak manje-više posve opravdava svoj status i bez glavnog gitariste. Status da, no nema i one kemije, tj. duše. Neki su koncerti na turneji odrađeni samo zbog odrađivanja, doduše uvijek na visokoj razini, prošli u Sofiji prije četiri dana bio je skraćen jer je Jona spopao iznenadan napad alergije… No budimo iskreni, mnogi veliki bendovi ne daju niti takav nivo.

Djelomična kompenzacija za „krnji“ Bon Jovi bila je i nova velebna pozornica –  Beč je drugi grad u kojem je ona predstavljena: izuzetno atraktivna i umješno napravljena u obliku prednje maske starog auta, Buicka, mislim.

Koncert od 2 i pol sata počeo je po isprva laganoj kiši nakon lijepog i sunčanog dana u Beču,  i pojačavala pred kraj koncerta. Ipak, oko 50.000 ljudi na hipodromu Krieau (koji se inače nalazi uz sam Ernst Happel stadion) nije ostalo nimalo razočarano. Jonu Bon Joviju je pauza nakon Bugarske dobro došla te je u prijestolnici Austrije 17. svibnja bio u tip-top formi. U plus mu ubrajam i veliki trud da toliku masu sam samcat dovoljno animira da većina zaboravi na kišu. I bogme jesu.

Bon Jovi u Beču (Foto: Anastazija Vržina)

Uvodno rasturanje AC/DC- jevog hita „Hells Bells“ tek je na kraju dobilo pravi smisao. Ovo je bilo jedan od najrokerskijih Bon Jovi koncerata u posljednje vrijeme.
Koncert su otvorili s pjesmom s novog albuma „What About Now“ koja uživo zvuči  još i bolje i žešće: „That’s What The Water Made Me“ je od digao na noge mnoge fanove, a na moje totalno iznenađenje druga „You Give Love a Bad Name“ digla je i ostatak na najdaljim bečki hladnim tribinama, očito dobro raspoložene, publike.

Setlista je manje više bila očekivana i dinamički sasvim u redu s recimo  „Born To Be My Baby“, „Raise Your Hands“, „Lost Highway“, „We Got It Going On“, „It’s My Life“, ali najinteresantniji su momenti bili na nekoliko drugih pjesama. Tako je „Whole Lot of Leavin’“ imao je sveprisutni  predznak odsustva Sambore, a na kraju pjesme se Jon totalno nejasno bez spominjanja istog, ali ipak simptomatično i emotivno nadovezao na „odlaske“.  Također nova pjesma „Amen“ koju mnogi smatraju kopiranjem Jonu najdražeg standarda Leonarda Cohena „Hallelujah“ otpjevana je sigurno i emotivno (pored toga što na ovoj turneji Jon vokalno uopće nije u nekoj formi) a na ekranu su se upalile svijeće kakve ostavljamo na grobljima pa je publika malo u čudu gledala tu kombinaciju i adekvatno tome mlako reagirala. Novi  hit, pop pjesmuljak „Because We Can“ doživio je sudbinu „la-la“ izvedbe: zborno pjevanje zarazne radio pjesme, mahanje ručicama – malte ne, opća zafrkancija.

Kultna „I’ll Be There For You“ jedina je greška ovog odličnog koncerta: osim što ta pjesma „pripada“ Sambori koji očito ima neku tajnu vezu s publikom na njoj i koji je suvereno pjeva, djeluje ili slabo ili masakrirano kada je on ne izvodi. Jon je uživo (barem ne više, već godinama) jednostavno ne može izvesti niti vokalno, a niti da to ne djeluje kao puko odrađivanje, publika adekvatno tome ne odreagira masovnim zbornim pjevanjem i onda sve zajedno izgleda da je na listi reda radi.  Pravu stvar bi napravio da ju je zanemario i umjesto nje izveo, recimo prilično popularnu „In These Arms“ i to čak s Davidom Bryanom kao glavnim vokalom.
Ne može se pričati o koncertu bez spomena Samborine zamjene, hvaljenog (ali ipak samo) studijskog gitariste Phila X Xenidisa, koji je odlično odsvirao svaku stvar na neki svoj način – ne zaboravimo da čovjek nije imao niti vremena skinuti svaki Samborin solo. Što je istovremeno bilo i zanimljivo, naročito na klasiku „Keep The Faith“. Nešto drugačije verzije istih stvari uopće ne škode. Dalje>>

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X