‘Borderland Soundtrack’ – borba za ‘Sedmu republiku’

Priča je to prije svega o komunikaciji, posebno u uvjetima kad je komunikacija bila konkretno fizički prekinuta ili otežana, ali ocrtava i ono zbog čega je ta naša, nazovimo je regionalna, scena važnija od same glazbe, ili ako hoćete, rock and rolla.

‘Borderland Soundtrack’

Prolog prvi

Svaka kultura, svaka religija, svaki pokret mora imati svoju potku – tajni ili javni kod raspoznavanja, svoju paradigmu, fantazmu i metaforu, kao i startnu poziciju otvorenu za svaku buduću nadogradnju. Ante Perković je upravo to postigao riječima: „Znate gdje pripadate? Na otok sa svih strana okružen kopnom. Mjesto u koje morate vjerovati da biste ga vidjeli. Zatvorite oči. Dobrodošli u Sedmu republiku.“

Dobrodošlicu je tarantinovskim rezom stavio na sam kraj, umjesto na početak knjige „Sedma republika“ vođen genijalnom niti da prije toga treba dešifrirati sve znake raspoznavanja, pa kad ‘komunikacija’ profunkcionira tek onda učiniti istovremeno i incijaciju i dobrodošlicu. Genijalnost se očitava i u slici otoka okruženog kopnom – de facto je maknuo sve fizičke atribute otoka (kojeg po svoj logici mora okruživati voda da bi dobio svoje značenje) stvarajući tako esencijalnu oazu onog najboljeg što je ostalo od bivše Jugoslavije – njen kulturni ekstrakt koji se kapilarno širi samo kroz one koji vjeruju u njegovu estetiku, kojima je ona duhovna i duševna hrana, onima kojima je srce čisto, ili bolje reći; otporno na sve oblike netrpeljivosti po etničkoj osnovi na ovim prostorima. Stvorio je time Ante Perković ono što nije imala niti ta Jugoslavija, a to je „Sedma republika“ u kojoj ‘možete obitavati’ bez obzira u kojoj bivšoj republici se zatekli, ili gdje god vas sudbina poslala u bijeli svijet.

Ante Perković u serijalu ‘Borderland Soundtrack’

Knjiga je napisana 2011. godine, u vremenu čudnog kulturnog vakuuma u kojem se osjećalo da ništa novo u kulturnom smislu i okvirima nekadašnjih republika ne može procvasti dok ne pruži ruku prošlosti, kao što je i toj kulturnoj prošlosti u tom trenutku trebalo pročišćeno dešifriranje da bi se otvorila vrata sadašnjosti prema budućnosti. Na puno velikih otkrića se nabasalo sasvim slučajno. Ante Perković tu (vjerojatno) nije iznimka. „Nabasao“ je i on na tu Sedmu republiku. Našla mu se na putu. Kao i mnogima. No Antina, s jedne strane pjesnička, a s druge strane duša determiniranog istraživača ju je ispipala, proučila sa svih strana znatiželjno, opipala joj puls i to iskustvo stavila na papir. I sam je rekao nakon što ju je napisao da je pokušao napraviti tezu, ali da nije siguran je li ona na staklenim nogama. No ispostavilo se da su se u njoj pronašli mnogi koji su se zbog svojih stavova i ljubavi prema glazbi koja ih je oblikovala bili svojevrsni ‘nesvrstani’. Oni koji su u vremenu rata i poraća osjećali da ne pripadaju nigdje. Oni za koje je pitanje identiteta nešto što se ostvaruje tijekom života na osobnom planu, a ne što se dodjeljuje rođenjem. Oni kojima su nacionalne i etničke ‘dekice’ bile premale za učinkovito ‘pokrivanje’. Oni kojima je trebalo samo ‘upaliti žaruljicu’ da žive u istoj republici, onoj naizgled nikad ostvarivoj u fizičkom smislu na ovim prostorima. No ako zatvorite oči…

Prolog drugi

„Skupljala sam materijale, snimala intervjue, nema koga nisam kontaktirala. Htjela sam zabilježiti ovo ‘nešto naše’ u čemu smo se mi osjećali dobro, ovo nešto što ni rat nije mogao da uništi“, sjećam se prvog razgovora s Brankicom Drašković, novinarkom i profesoricom na odsjek za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, s kojom me upoznao Branimir ‘Brada’ Slijepčević na jednom od posljednjih Art & Music festivala u Puli održan u studenom 2017. godine. Ne treba gubiti iz vida da je isti taj Art & Music bio Antino mjesto začetka ideje o Sedmoj republici. Išao je iz godinu u godinu, družio se i prijateljevao s onim što je ostalo od rock plemena nakon ‘velikog praska’. Pulski Art & Music bio je ujedno mjesto gdje je ponovno krenulo druženje srpskih i hrvatskih glazbenik novinara, glazbenika i dakako ljubitelja stripa. Art & Music, time i Pula su bili prvi djelići slobodnomislećeg teritorija. Rambo Amadeus je prvo došao u Pulu. Goribor je otkriven u Puli, kasnije i Repetitor i važno je reći uvijek pred Parkovićevim očima i ušima. Na koncu i Brankica Drašković je zavoljela Pulu i taj festival jer je i sama dolazila iz jedne multinacionalne sredine i također slobodnomislećeg teriotorija kakav je Novi Sad, grad u kojem je krenuo bunt kroz jedan Exit festival prije dvadeset godina.

Brankica Drašković i Ante Perković

„I onda sam pročitala Antinu knjigu „Sedma republika“ i odmah pomislila da je on napisao knjigu o mojem filmu. Čak pomalo razočarano, kao da mi je uzeo ideju, ali sam odmah shvatila da bolji scenarij nisam mogla ni sanjati“, objasnila mi je Brankica tada i mogu reći da je izuzetno cijenim zbog tog poteza. Naime, uistinu treba biti velika osoba za potisnuti vlastiti ego spram jedne puno veće ideje i to one koja u svojoj srži spaja, a ne razdvaja. Kao drugo, Drašković je upravo zbog činjenice da postoji „Sedma Republika“ učinila odličnu stvar što je „Borderland Soundtrack“ ne samo naslonila na nju, već je protkala kroz dokumentarni serijal od deset nastavaka. Naime, te 2017. U Puli je bio prikazan film „Borderland Soundtrack“. Koliko se sjećam, nešto više od dva sata trajanja, pravi sabijeni rollercoaster novije domaće rock povijesti. Nisam ni tada bio razočaran, ali Brankica jest, jer je podozrivo pitala kako (nam) se čini, govoreći da je puno toga morala izrezati i stvoriti kompletno novi timeline za natrpati tako opsežno dokumentarno štivo u dva i kusur sata. Za konstrukciju svega što je zamislila morao sam sačekati tri godine kad je ovog proljeća „Borderland Soundtrack“ premijerno emitiran na RTS-u (koji se preko RTS Planete mogao gledati i putem inteneta).

Borderland Soundtrack

O značaju i obimu možda najbolje govore sljedeći podaci o serijalu koji je sniman 2016. i 2017. godine; učestvovalo je preko 70 glazbenika, teoretičara, pisaca, novinara iz Beograda, Novog Sada, Zagreba, Pule, Rijeke, Splita, Zadra, Sarajeva, Zenice, Ljubljane, Maribora, Kopra, Skoplja, Berlina… Među njima su: Darko Rundek, Zoran Kostić Cane (Partibrejkers), Srđan Gojković Gile (Električni orgazam), Koja (Disciplina Kičme), Zoran Predin (Lačni Franz), Mirko Srdić (Elvis J.Kurtović), Aleksandar Stojković ST (Goribor) Edo Maajka, Damir Avdić, Marko Šelić Marčelo, Sara Renar, Boris Vlastelica (Repetitor), Mile Kekin (Hladno pivo), Vasko Atanasoski (Bernays Propaganda), Nenad Marić (Kralj Čačka), Mitja Velikonja (kulturolog), Branimir Slijepčević Brada (Art & Music festival), Gregor Tomc (sociolog, osnivač Pankrta), Ana Hofman (etnomuzikološkinja), Petar Janjatović (novinar i publicista), Ana Martinoli (teoretičarka medija), Ante Perković (novinar, publicista i muzičar), Selvedin Avdić (novinar i pisac), Igor Bašin (novinar i publicista), Aleksandar Dragaš (muzički novinar), Rüdiger Rossig (novinar i publicista iz Berlina), Vladimir Arsenijević (pisac), Dragan Markovina (povijesničar), Boris Dežulović (novinar i pisac), Predrag Lucić (novinar i pisac), zatim članovi grupa Kanda, Kodža i Nebojša, Let 3, KUD Idijoti, TBF, Goblini, Atheist Rap, Darkwood dub, Dubioza kolektiv, Jarboli, Billy Andol, kao i članovi i članice samoorganiziranih zborova „Kombinat“, „Raspejani Skopjani“, „Horkestar“ i drugi.

Brankica Drašković i TBF (Borderland Soundtrack)

Već sama činjenica da su među učesnicima pokojni Ante Perković i Predrag Lucić koji su otvoreno iznijeli svoja mišljenja i dali šlagvort svojim komentarima jest veliki značaj za „Borderland Soundtrack“ obzirom da se spomenute u dokumentarnom svemiru matične, nacionalne, republike za neko ozbiljnije mišljenje tog raspona i dubine nije previše ni pitalo, time ni snimalo, a još manje emitiralo u ‘nedajbože, udarnom terminu nacionalne TV kuće.

Serijal je podijeljen u deset epizoda koje nose nazive poznatih rock pjesama iz sfere regionalne pop kulture („Kao da je bilo nekad”, „Ledeno doba”, „Odjava programa”, „Buka u modi”, „Ja sjećam se”, „Sjajne niti”, „Nostalgična”, „Padaj silo i nepravdo”, „Demokratija”, „Rokenrol snovi”), te vodi gledatelja kroz scene koje su nastajale u ratu i poraću, njihove karakteristike, razmišljanja i stremljenja njenih aktera. Sama autorica decidirano navodi: „Serijal nema pretenzija da nameće bilo kakav okvir nostalgičnog putovanja kroz izgubljeni duh vremena, već kritički propituje sociološki aspekt povezanosti muzike sa društvenim procesima, kao i njen emancipatorski potencijal u razvijanju kritičke svesti. U širem kontekstu govori o nepristajanju pojedinaca na nametnute identitete i uniformnost mišljenja kakvo nameću kolektivni snovi, sveopšti teror politike, populizam i spektakularizovana društvena stvarnost“ i te niti se drži od početka do kraja. Jednostavno je ispričala priču koja je morala biti ispričana, tj. omeđiti granice tog kulturnog „otoka okruženog kopnom“.

Zoran Kostić Cane u serijalu ‘Borderland Soundtrack’

Priča je to prije svega o komunikaciji, posebno u uvjetima kad je komunikacija bila konkretno fizički prekinuta ili otežana, ali ocrtava i ono zbog čega je ta naša, nazovimo je regionalna, scena važnija od same glazbe, ili ako hoćete, rock and rolla. Za razliku od Zapada na kojem je rock and roll odavno u komercijalnim gabaritima, ujedno i važnosti nekog proizvoda na polici, za područje Balkana se to ne može tvrditi. Ovdje je (rock) glazba sfera slobodne, kritičke i umjetničke komunikacije. Ona nije artefakt koji se nekad dogodio i sada se žive neki davni odjeci (što su često i pojednostavljeno tumačenje i za ovdašnje prilike kad se spomene novi val), ona je živa (kulturna) oporba, i to čak i u vremenima kad neke prave političke oporbe i nema.

U korist toj tvrdnji (osim dakako cijelog serijala) ide teza o kojoj govori berlinski novinar i publicist Rüdiger Rossig (ujedno i jedan od organizatora prve zajedničke turneje hrvatskih i srpskih bendova u Njemačkoj u devedesetima) koji je isprva zbog glazbe novog vala krenuo učiti naš jezik kako bi još tada razumio o čemu se pjeva, a sve iz razloga jer mu se smučila komercijalizacija njemačke glazbe koju osobno drži daleko inferiornijom. Sam Rossig u jednom trenutku kaže kako na Balkanu nije stalo s novim valom, već su stvari otišle puno dalje i postale puno zanimljivije tijekom devedesetih i kasnije u novom mileniju. Pa sad, ono što se već godinama ‘pričinjava’ i autoru ovog teksta, kad potvrdi rođeni Nijemac na tečnom srpskom onda smo bliži istinitosti te teze (nego što mislimo da nam se pričinjava).

Boris Vlastelica u serijalu ‘Borderland Soundtrack’

„Boderland Soundtrack“ kao i knjiga „Sedma republika“ time su i važna svjedočanstva upravo tog novog poglavlja epopeje stvaranja nove i jače zajedničke scene ovih prostora, ali i intelektualnog, kulturnog i društvenog jačanje utjecaja ‘starih prvoboraca’ jer su održali ideju značajnom u uvjetima kad joj je prijetilo potpuno uništenje ili put u nakaznost. To su uistinu dokumenti o borbi za osvajanje slobodnog prostora.

Iskreno kazano, ako je nekoliko generacija potpuno izgubljeno zbog svega što se ovdje dogodilo ’91. i nakon nje, onda ovi dokumenti borbe za svjetlo u uvjetima apsolutnog i poražavajućeg mraka čine možda i jednu od najznačajnijih borbi ovih prostora. Ako je kultura u stanju spasiti dio Balkana, onda to nije mala stvar, ili kako je to Gile iz Električnog orgazma sročio: „Neke bitke su zauvek izgubljene, ali rat još uvek traje.“

Ocjena: 10/10

(Kontraplan, 2018. / 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X