Borghesia u MSU – industrialom protiv kapitulacije

U sklopu koncertnog Ljeta u MSU koje je jučer u subotu baš padalo na praznik antifašističke borbe, Zagrebu se predstavio kutni slovenski sastav Borghesia s novom koncepcijom i materijalom s recentnog albuma ‘Proti kapitualciji’, tj. ‘Protiv kapitulacije’.

Borghesia u Muzeju suvremene umjetnosti (Foto: Zoran Stajčić)

Nije mogao biti bolji datum, ali nije valjda moglo biti ni bolje vrijeme za neobičnu koncepciju u kojoj zvučna i vizualna estetika s početka 21. stoljeća susreće stogodišnje stihove s početka 20. stoljeća.

Treba još jednom ponoviti da je recentnim albumom „Proti kapitulaciji“ Borghesia uglazbila mračnu distopijski poeziju slovenskog dadaista i futurista Srečka Kosovela, umjetnika koji umro 1926. u svojoj 22. godini, čovjeka koji nije doživio uspon fašizma, ali je iskusio užase I svjetskog rata čije je posljedice utkao u izuzetno veliki opus koji je ostavio iza sebe, obzirom na njegov skromni životni vijek.

Borghesia u Muzeju suvremene umjetnosti (Foto: Zoran Stajčić)

Već tada je Kosovel primjerice nacionalizam kao ideju proglašavao starom i promašenom, kao nešto što bi trebalo završiti u nekom virtualno-mentalnom muzeju, već tada je nedvosmisleno ovdašnjeg malog čovjeka proglašavao sužnjem, već tada je bio ogorčen što centar slovenskog naroda, tj. Ljubljana, spava u hipnotičkom snu, kao što je i cijelu tadašnju Europu vidio kao jedno veliko zgarište. Ukratko, osjetio je skoro dvadeset godina prije da svijet maršira prema novoj ratnoj kataklizmi.

Po riječima Alda Ivančiča za ovaj portal, inače bubnjara i jednog od osnivača, Borghesia je u nekoliko navrata pokušavala uglazbiti Kosovelove stihove – stihove koji su ga ‘proganjali’, prvi put kad se u ratu raspala Jugoslavija u posljednjem desetljeću XX stoljeća. Koliko je Ivančič tada vjerojatno razmišljao da je prava šansa za uglazbljivanje Kosovelovih stihova prokockana, toliko se, nažalost, pokazalo kako oni ne gube na aktualnosti, jer Zlo (namjerno napisano početnim velikim slovom) se ponovno uzdiže na Starom kontinentu, a protivotrova nema na vidiku.

Borghesia u Muzeju suvremene umjetnosti (Foto: Zoran Stajčić)

S jedne strane koncertni koncept Borghesie jest turobna crna misa, no s druge najbolji, najžešći i najsmisleniji industrial ovih prostora koji u ovom trenutku možete gledati i slušati i koji će vas ozbiljno ‘istresti iz gaća’. Daleko od razočaranja, iako cijeli show upravo počinje s pjesmom koja nosi takav naziv.

„Razočaranja“ su samo sporogoreći intro koncerta koji podsjeća na polagano buđenje zvijeri koja vas svojom mahnitošću kasnije proguta. Pjesmu slijedi „Odprite muzeje“, ujedno i prvi singl s novog albuma, prati je „Tako mladi“, nakon koje kreće prvi katarzični niz eksplozija ritma i krikova; prvo s „KONS“, zatim s „Ljubljana spi“, da bi zvijer potpuno oživjela u „Goli Uniformirani Mrtvi“, pjesmi s albuma „Ogolelo mesto“ iz 1988. godine, one koja je i tada, tri godine prije raspada bivše države donosila opori vonj rata i truleži.

Borghesia u Muzeju suvremene umjetnosti (Foto: Zoran Stajčić)

Borghesia se nakon toga opet čvrsto vraća pod okrilje Kosovelovih stihova u „Destrukcije“, „Na piramidi“ i „Rodovnik“, ali presijecajući ih sa starijim materijalom „Noćne šetnje“, „Ni upanja, ni strahu“, da bi se u službenom dijelu oprostili od publike s „Pasto nudo“. Bis je bio ugodno iznenađenje, dakako dužinom trajanja. „Razočaranja“ su se opet protkala, ali u drukčijem aranžmanu, izvedena tiho, više kao lajtmotiv u finalu kojim su s druge strane dominirale „Evropa umira“, „Blato“ i „Jaz protestiram“.

Koncert je bio pravi avangardni udar i kritika društva i trenutka, ali ne pred pretjerano puno posjetitelja okupljenih ispred pozornice kraj tobogana u MSU-u. No to pak ide u korist tezi da i ‘Zagreb spi’, ili pak da od društvene kritike Borgesie zaziru i oni s lijevog političkog krila, ili pak, što je možda još i gore, da pojma nemaju tko im je sinoć pred nosom radio najeminentini antifašistički tulum u gradu.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh