Bowie ‘Cracked Actor (Live Los Angeles ’74)’ – Ljeto kad je grizao Dijamantni pas

Te 1974. godine David Bowie je sedam dana uzastopno punio Universal Theater u Los Angelesu. Bila je to ujedno tada i njegova najdulja američka turneja na kojoj je stopio kazališni performans s glazbom. Te godine je postao američki superstar.

  • 1
    Share
Bowie 'Cracked Actor (Live Los Angeles '74)'
Bowie ‘Cracked Actor (Live Los Angeles ’74)’

Svega dvije godine prije započeo je njegov proboj na Novom kontinentu. „Hunky Dory“ objavljen u prosincu 1971. bio je njegov prvi album izdan u SAD-u. Dočekan je hvalospjevima, a onda je nastavljen fenomenalni niz; „The Rise And Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars“ 1972. oduševljeno je prihvaćen od publike i kritike na oba kontinenta, 1973. je na Valentinovo pokorio New York, a već u svibnju objavio „Aladdin Sane“, te u točno 12 mjeseci kasnije, također u svibnju 1974. „Diamond Dogs“ čime je njegova glazbena kameleonština ustoličena kao prvi trade-mark te vrste. Dakle, poker antologijskih albuma ‘u rukama’.

Ljetna turneja bila je siloviti udar na SAD. Nova stepenica u uzletu izuzetno plodnog i kreativnog autora u naponu snage, čijim uspjesima se nije nazirao kraj.

„Cracked Actor (Live Los Angeles ’74)“ objavljen je kao dvostruko CD izdanje čija knjižica sadrži i koncertni report Richarda Cromelina za Rolling Stone, naslovljen „Time For Another Ch-ch-change“, dok sam koncert donosi zanimljivo Bowiejevo kombiniranje britanskog i američkog zvuka. Prevedeno; znao je mudro podigrati Amerikancima, primjerice odabirom „Knock On Wood“ obrade Eddieja Floyda i time staviti naglasak na progresivni Stax Records, a ne na uigrane pop formule Motowna, a opet ‘obraniti’ i boje britanskog zvuka odabirom jedne „All The Young Dudes“ koja je proslavila grupu Mott The Hoople.

Zanimljiv je i sam odabir prve koncertne pjesme, a to je „1984“ inspirirana distopijskim romanom Georgea Orwella, kao što u drugom dijelu koncerta nije propustio izvesti i „Big Brother“, koja zajedno sa spomenutom na B strani „Diamong Dogs“ albuma čini konceptualni diptih. Inače, nedostajalo je svega par pjesama pa da „Diamond Dogs“ bude izveden u potpunosti. Niz „Sweet Thing“- „Candidate“ – „Sweet Thing (Reprise)“ identičan je kao i na albumu, kao što su odsvirane i „Diamond Dogs“, „Rebel Rebel“ i „Rock N’ Roll With Me“.

Prvi impuls s „The Rise And Fall…“ izvrsna je izvedba „Moonage Daydream“, potom uvijek eksplozivna „Suffragette City“ i predzadnja po redu „Rock ‘N’ Roll Suicide“. Boje „Aladdin Sane“ albuma zastupale su „Cracked Actor“, „Time“, „The Jean Genie“, a zanimljivo je da je s „Hunky Dory“ jedina izvedena bila „Changes“. „Space Oddity“ je naravno bila poglavlje za sebe, malo sporijeg tempa izvedena, ali nepobitna himna mnogih generacija, u ovom slučaju publika u Universal Theateru ju je pjevala zajedno s Bowiejem.

Finale ovog izuzetnog live ostvarenja je „John I’m Only Dancing (Again)“ skoro devetminutni i svirački i stilski tour the force s jedne strane, i naravno, s druge, gay friendly pjesma čiji tekst je početkom sedamdesetih svakako predstavljao određenu provokaciju. Tako da koliko je Bowie dao cijelog sebe na pozornici, tako je i sam kraj ostavljao otvorenim za razne interpretacije i ‘skrivene poruke’ za sve koje je škakljala mašta. Kao što je, uostalom, i nazivom po pjesmi „Cracked Actor“ ironično odašiljao poruku jedinog glumca među glazbenicima. Na podužoj listi Bowiejevih live uradaka, ovo je još jedan antologijski u nizu.

Ocjena: 10/10

(Parlophone / Dancing Bear, 2017.)

  • 1
    Share

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh