Brandon Flowers ‘The Desired Effect’ – Ljigavi sentimentalizam frontmena The Killersa

Dobri dečko Las Vegasa, neporočni Brandon Flowers, zatomio je strast stadionske senzacije The Killers na drugom samostalnom albumu kojim, za razliku od prvijenca, potpuno odbacuje poetiku benda i preduboko uranja u sladunjavost popa osamdesetih.

Brandon Flowers 'The Desired Effect'
Brandon Flowers ‘The Desired Effect’

Ako je Flowersov prvijenac „Flamingo“ 2010. slavio jastvo i pojedinca na životnoj cesti, onda je „The Desired Effect“ klišejizirana priča o romantičnoj ljubavi u kičastom ruhu, pomalo kričavih boja osamdesetih s cijelim asortimanom nepotrebnih i efemernih dodataka. Pretjeranost i bogata produkcija, unatoč ideji o vlastitom minimalizmu, Flowersove su značajke još od „Sam’s Towna“, a cementirane su od 2008. autopreobrazbom uslijed sintetiziranog povratka u osamdesete albumom „Day & Age“. Njih nije napustio ni na četvrtom, bombastično najavljivanom albumu The Killersa „Battle Born“ koji se, avaj, pokazao ćorkom; nezrelim i nepotrebnim mjerenjem pimpeka s velikim dečkima poput The Bossa ili Morrisseyja. Ipak, lasvegaška četvorka globalna je stadionska senzacija, a unatoč kritikama i usporedbama sa Springsteenom, Flowers i momci s vremenom taj samoizgrađeni arenski pedigre uspješno potvrđuju pred kolosalnim gomilama i neosporno pariraju najvećima.

Njihov nostalgični modus dominanta je frontmenovih maštarija i tekstova, pa tako samostalni izlet u prijeko potrebnom velikom odmoru od The Killersa voze upravo prisjećanje i sentimentalizam. Možda u vrijeme ipak izvan Flowersovog kronološkog vremena. Naime, mladac nabrijan na pop-sintesajzerski zvuk osamdesetih sazrijevao je pod lasvegaškim svjetlima i zvukovima pop-rock klasika u gradu razvrata tih godina, pa je tako njegova tendencija popu osamdesetih ipak nešto kasnije naučena lekcija. Sama po sebi dobro je savladano gradivo, pa tako Flowers fino balansira između prpošnosti osamdesetih i titravosti devedesetih. Tu mu upomoć priskače Ariel Rechtshaid, neizostavno producentsko ime Vampire Weekenda i Haima, koji „The Desired Effect“ mijesi u kompaktnu, ali ipak pretjerano sladunjavu smjesu. Pop arome Flowers se ne pribojava, pa grize možda i pomalo halapljivo, do razine mučnine poput one u „Diggin Up The Heart“ i „Never Get You Right“ koje evociraju najotrcanije filmske romantične drame osamdesetih. Inherentna filmska kvaliteta Flowersovog novog zvuka draška već od uvodne „Dreams Come True“. Mogla bi sasvim fino uleći u kalupe diznijevskih animmacija, basni i bajki neshvaćenih i potlačenih likova na optimističnom putu do uspjeha. Dakako, ta dječja patetika kanalizira se u iritantno neoriginalnim i banalnim stihovima „Dreams come true/yes they do/dream come true“ gdje se inače solidni tekstopisac možda previše zanosi svojim očinskim impulsom i dječakom u sebi mlateći već prežvakanu i odavno praznu slamu gdje se pitamo odakle mu uopće inspiracija za probavljenim klišejima. No, šekspirijanskim riječima, kako vam drago, gospodine Flowers.

Ipak, kroz ljigave i krajnje zaboravljive dionice ironično naslovljenog „The Desired Effecta“ provlači se intrigantna lirska nota kriptičnosti i zazornosti gdje ljepuškasti pjevač vedrinom kamuflira patološke momente iracionalnog čovjeka, zaluđenog ljubavi i svim njezinim derivatima. Tako u „Lonely Town“ kroz treperave akorde sintesajzera i gospel zbora govori o nimalo veseloj ideji voajerizma i uhođenja. Štoviše, iz škrinjice srcedrapajućih pjesmarica i stihova izvlači nadahnuće za „Can’t Deny My Love“ – snažnu stadionsku numeru nabijenu patosom, obavijenu mrakom, ali i poetskom nadom zbog čega stoji uz ponajbolja dostignuća The Killersa. Kao prvi singl s albuma, „Can’t Deny My Love“ djelomično razbija koncepciju svojom monumentalnošću prikladnom za predimenzionirane pozornice gdje će krajem pjesme Flowers pustiti glas koji skriva tijekom cijelog kratkog poglavlja. U njemu ponajviše govori o shvaćanju i spoznaji problema koje ignoriramo: od osvježavanja romantične ljubavi, krivih postupaka do globalnog zatopljenja, gdje se očigledno odražava njegov mormonski odgoj. Etičnost i umjerenost stoga pronose album kroz deset etapa čiji je početni dio ponešto uzbudljivijeg karaktera koji se kasnije sasvim gubi u svojoj repetitivnosti, monotoniji i sladunjavoj predvidljivosti. Nažalost, ovaj efekt nije bio željen, barem ne kod publike navikle na nešto više karaktera.

Ocjena: 5/10

(Island/Virgin/EMI, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X