‘Pet Sounds’, monumentalni album pop muzike uopće i vjerojatno najveći i najutjecajniji američki pop rock album svih vremena, prošle je godine proslavio 50. rođendan, a tom je prigodom njegov otac Brian Wilson svijet odlučio počastiti još jednom, posljednjom istoimenom turnejom koja se s čak 99 prošlogodišnjih nastupa širom svijeta prelila i u ovu godinu, a nastavit će se, kaže Wilson, dokle god publika to bude tražila.
Brian Wilson napisao je “Pet Sounds” u ljeto 1965. kada je ostatak Beach Boysa bio na turneji, bez njega, jer mu je slava stvarala pritisak, imao je napade panike u avionu, nije se volio eksponirati na koncertima i osjećao se glupo neprestano pjevajući ljetne surf hitove kojima je bend proslavio i sebe i američku kulturu surfinga i ljetnih ljubavi. Osim toga, umoran od forsiranja komercijalno isplativog zvuka benda, nakon deset albuma prodanih u zlatnim i platinastim tiražama u samo četiri godine, osjećao je vlastitom dužnošću kreativno odgovoriti na friško objavljeni “Rubber Soul” u koji se bio zaljubio, pokušavši napraviti još besprijekornije remek-djelo nego Beatlesi. Ni slutio nije kako će upravo taj njegov album nadahnuti nastanak albuma “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, koji se na njega i doslovno referira glasanjem životinja s “Pet Soundsa”.
Potpuno svjestan da će se u tom pokušaju morati udaljiti od prepoznatljivog zvuka svog matičnog benda, tada 24-godišnji Brian Wilson unajmio je za snimanje svog ikoničkog albuma 60 školovanih profesionalnih glazbenika, pravi simfonijski orkestar koji je, uz njegove vizionarske aranžmane, pretočio autorove najdublje i najosobnije introspekcije u koloplet malih simfonija stopljenih u jedan konceptualni album, vjerojatno prvi na svijetu koji je imao potku i nije bio tek nakupina pjesama koncentriranih na jednome mjestu.
Kada se bend vratio s ljetne turneje, “Pet Sounds” je već bio snimljen i čekao je da ga upotpuni polifona lepeza vokalnih harmonija Beach Boysa, stasalih na korijenima američkog njegovanja a cappella pjevanja i doo-wopa. Brianov rođak Mike Love, jedan od suosnivača Beach Boysa, negodovao je zbog isključenosti benda iz produkcije albuma i drastičnog odstupanja od provjerenog zvuka benda, te albumu prognozirao propast, baš kao i poslovično kratkovidni izdavač, što se nakratko pokazalo i točnim, jer je unatoč fantastičnim kritikama prodaja albuma u Americi podbacila. Osim Lovea i glazbene industrije, Brianu je probleme stvarao i njegov vlastiti nasilni otac koji mu je još kao tinejdžeru priskrbio 98% postotnu gluhoću na desno uho, a njegovo neprihvaćanje i hladnoća donijele i gomilu neuroza koje su mu utjecale na samopoštovanje i narušavale mu mentalno zdravlje. Senzibilni umjetnik od grube je realnosti bježao u svoje fantazmagorije i iz njih crpio kreativnu energiju stvorivši gotovo sinestetsko remek-djelo u koje je s desetinama instrumenata ukorporirao elemente popa, jazza, avangardnog rocka i klasične glazbe, što je čitavu povijest rock glazbe usmjerilo u estetskom smjeru, a koje i nakon pola stoljeća zvuči jednako svježe i bezvremeno i bez sumnje je jedan od najljepših i najinovativnijih komada pop muzike ikada napisanih.
Najbliže što je hrvatski korpus fanova morao potegnuti kako bi uživo vidio ovaj spektakl bio je koncert u bečkoj Stadthalle, održan u četvrtak 20. srpnja. Koncert se održao u manjoj, sjedećoj dvorani koja je bila gotovo potpuno rasprodana, a u gotovo dva i pol sata trajanja gladnoj je publici poklonjena izvedba čak 37 pjesama iz velikog autorskog opusa Briana Wilsona, kako onih iz perioda s matičnim bendom The Beach Boys, tako i iz dijela solo karijere koja mu je od ’95. još uvijek aktivna s posljednjim albumom “No Pier Pressure” objavljenim 2015. godine.
Ansambl od dvanaest vrhunskih muzičara Brian Wilson’s Banda okupljenih za Pet Sounds Tour, osim samog Wilsona čine još dvojica Beach Boysa, Al Jardine i Blondie Chaplin na gitarama i vokalima, bubnjar Mike D’Amico, te multinstrumentalisti Gary Griffin na ksilofonu, Billy Hinsche na klavijaturi, Nelson Bragg na perkusijama, Probyn Gregory na gitari, tanerinu, trubi i rogu, Paul Von Mertens na saksofonu i flauti, Bob Lizik na basu, gitarist Nick Walusko, te Darian Sahanaja na klavijaturi. Jedan od glavnih vokala je Alov sin Matthew Jardine koji je, kako smo saznali na silno zabavnom i šarmantnom predstavljanju benda pred kraj koncerta, morao proći audiciju ne bi li došao na taj prestižan položaj u bendu u kojem rekreira sve one harmonije što ih je nekoć pjevao sam Brian Wilson, koji to danas više nije sposoban zbog onemoćala glasa, propalog dijelom zbog starosti, kao i silnih lijekova kojima je kroz život bivao tretiran.
Koncert je inicijalno bio podijeljen u dva dijela, a prije no što je uopće sjeo za bijeli klavir (jer više ne svira bas u ovom izdanju benda), Brian Wilson obećao je punoj dvorani veliku rock poslasticu. U prvom su prošarali opusom Beach Boysa prije i poslije albuma “Pet Sounds”, od veselih surf-rock klasika i psihodeličnih doo wopa, koje je vokalno izvodilo čak deset glazbenika na pozornici, pa sve do r’n’b stvari. Prvi set zatvorio je sam Blondie Chaplin, kao gitarist i pjevač stasao s Beach Boysima u sedamesetima i njihovoj soul fazi, otpjevavši za kraj masne i noiseom natopljene “Wild Honey” i “Sail On, Sailor”. Chaplin je u devedesetima nastavio karijeru s The Rolling Stonesima, što je vidljivo u svakoj njegovoj kretnji i gesti na pozornici kojom se kreće teatralno kao da je za doručak pojeo sendvič od Jaggera i Richardsa.
Koncert su otvorili s “California Girls” i odsvirali su u prvom dijelu čak osamnaest pjesama, poput “Dance, Dance Dance”, “I Get Around”, “Surfer Girl”, “Darlin”, na kojima su se kao glavni vokali izmjenjivali Brian Wilson, Al Jardine, Matthew Jadine i Blondie Chaplin, a osim već spomenutih Chaplinovog doprinosa vjerojatno je najdojmljivija bila izvedba “Don’t Worry Baby” koju je u falsetu odlično otpjevao mladi Jardine.
Nakon pauze, koncert je nastavljen s rekreiranjem “Pet Sounds” albuma koji je izveden u cjelosti, od prve “Wouldn’t It Be Nice” do posljednje “Caroline, No”, točno u onakvim aranžmanima kako su izvedene na albumu. Sedamdesetpetogodišni djedica Brian maksimalno se trudio pjevati teške dionice, no sve one moćne falsete koje je nekoć pjevao s lakoćom, nije bio u stanju izvesti jer mu je pucao glas, pa bi ih spretno preuzimao Matthew Jardine ili njegov otac Al, čiji je vokal ipak u znatno boljem stanju od Brianovog.
Na “God Only Knows” gotovo čitava dvorana je ustala na noge, a ovacije šarene publike, sastavljene od suvremenika albuma pa do mladih fanova, morao je prekinuti sam Wilson koji je pristojno zamolio publiku da sjedne kako bi mogli nastaviti. Već je to bila naznaka da publika neće uspjeti odgledati koncert sjedeći strpljivo na svojim mjestima, a nakon završenog regularnog dijela i frenetičnog poziva na bis saksofonist Paul Von Mertens predstavio je svakog člana benda ponaosob i oni su se uz poneku zabavnu anegdotu vraćali na pozornicu. S posljednjim prozvanim koji je izašao na stejdž, samim genijem Brianom Wilsonom, publika više nije mogla izdržati, pa se više od tisuću ljudi doslovce sjurilo ispred bine na prve taktove psihodelične simfonije “Good Vibrations” i čitav bis u trajanju od šest pjesama provelo tik do tog mitološkog bića koje je za bijelim klavirom izgledalo smireno kao da pluta nekim svojim paralelnim svemirom, dok su ljudi svih uzrasta u suludom transu plesali i singalongali na “Barbara Ann”, “Help Me, Rhonda”, “Surfin’ U.S.A.” i “Fun, Fun’Fun”. Posljednju, komornu “Love and Mercy” Wilson je izveo potpuno sam na klaviru, bez pomoći benda, otpjevavši je začudno precizno i moćno, u potpunoj tišini nakon koje su uslijedile petominutne ovacije raspamećenih fanova, naježenih na 30 stupnjeva.
Svi poklonici lika i djela Briana Wilsona na ovoj su turneji mogli nahraniti svoju strast i ljubav prema njegovom stvaranju i uživo čuti najljepši album snimljen prije 51 godinu, ali ono što je ova turneja najbolje pokazala zapravo je trijumf ljudskog duha i muzike nad nedaćama i bolešću. Jer, Brian Wilson je nakon teškog djetinjstva i mladosti s nasilnim ocem proveo i gotovo desetljeće svoga života potpuno nesposoban brinuti se sam za sebe, bolestan i nemoćan, u kandžama manipulativnog skrbnika, liječnika i producenta koji ga je liječio od paranoidne shizofrenije koju mu je sam svjesno pogrešno dijagnosticirao kako bi ga mogao kontrolirati. Iz tog ga je pakla spasila ljubav, a čitava je ta pretužna sudbina sa sretnim završetkom opisana u odličnom biografskom igranom filmu “Love and Mercy” kojeg je Mertens spomenuo na kraju koncerta kao vjerni prikaz borbe umjetnika s unutarnjim i vanjskim demonima koji ga istovremeno inspiriraju i ometaju u njegovom radu. Stoga je ovaj dvoiposatni spektakl imao jednu dodatno dirljivu dimenziju koju je osjećalo svako biće u dvorani i zbog koje nitko od prisutnih s ove turneje nije otišao nenaježen i ganut, s naklonom do poda velikom nesretnom geniju.
Posljednja Pet Sounds turneja nakon Beča nastavit će se u još 30 gradova diljem Europe pa, ako budete imali priliku, nastojte ne propustiti ovaj magični doživljaj koji je već sada ušao u povijest pop kulture. Osobno ću na toj magiji živjeti barem nekoliko narednih mjeseci, a zaboravit je sigurno neću dok sam živa.
Set lista iz Beča:
1. California Girls
2. Dance, Dance, Dance
3. I Get Around
4. Shut Down
5. Little Deuce Coupe
6. You’re So Good To Me
7. In My Room
8. Surfer Girl
9. Salt Lake City
10. Wake the World
11. Add Some Music To Your Day
12. California
13. Don’t Worry Baby
14. Let Him Run Wild
15. Darlin’
16. Feel Flows
17. Wild Honey
18. Sail On, Sailor
Pet Sounds
19. Wouldn’t It Be Nice
20. You Still Believe In Me
21. That’s Not Me
22. Don’t Talk
23. I’m Waiting For The Day
24. Let’s Go Away For Awhile
25. Sloop John B.
26. God Only Knows
27. I Know There’s An Answer
28. Here Today
29. I Just Wasn’t Made For These Times
30. Pet Sounds
31. Caroline, No
Bis:
1. Good Vibrations
2. Help Me, Rhonda
3. Barbara Ann
4. Surfin USA
5. Fun Fun Fun
6. Love and Mercy
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
