Brujači ‘Ladanje’ – čudovište s tri glave

Unazad 12 mjeseci, hrvatska i regionalna scena mogle su se pohvaliti čitavim nizom iznimnih glazbenih ostvarenja, a mjesto pri vrhu najboljih ovogodišnjih albuma u posljednji su trenutak osigurali i Brujači.

Brujači ‘Ladanje’

Za one koji ne znaju, riječ je o izdanku eksperimentalne zagrebačke scene koja se proteže sve do ranih osamdesetih i bendova poput Sexe i Trobecovih krušnih peći čiji su basisti Nino Prišuta i Mario Barišin-Bara u narednom desetljeću postali okosnica Brujača. U to vrijeme, pozornost šire javnosti skrenuli su videospotom „Apfelstrudel“, koji se redovno vrtio čak i na popularnom „Hit Depou“, te nastupom u Domu sportova kada su otvorili veliki povratnički koncert Haustora. Grupu uz Baru danas sačinjavaju Franjo Glušac i Viktor Krasnić, važni igrači spomenute scene koji su na nju stupili devedesetih, kao članovi Peach Pita ili skupine Šumski u kojoj su obojica i dalje aktivni.

Nebrojene suradnje i projekti ovoj su trojci redovno ukrštavali puteve i pretvorili ih u sumanuto snažan, virtuozan, istovremeno razbarušen i matematički precizan svirački stroj koji telepatskom lakoćom prelazi iz žanra u žanr, uz neočekivane i vrlo zahtjevne promjene u tempu i dinamici.

Brujači su čudovište s tri glave pa u zvuku grupe jednako važnu ulogu igraju gitara, bas i bubanj, naizmjenično preuzimajući poziciju vodećeg instrumenta u pjesmi. S obzirom da su prije dvadesetak godina izričaj temeljili na potmuloj grmljavini dva basa, Glušac je imao prilično tešku zadaću u sve to uklopiti svoje eterične post-rock pasaže, gitarističke teksture nalik onima Cana ili King Crimsona i potpuno slobodne forme kakvima se zadnjih godina poigrava u CUL-de-SAC Orkestru za ubrzanu evoluciju i Franz Kafka Ensembleu.

Spoj tih utjecaja „Ladanje“ je učinio izuzetno originalnim, jednim od albuma na kojima gotovo da ne možete vjerovati što su sve uspjeli odsvirati i ubaciti u samo 12 pjesama. „Trans“, „Ne čekam“ i „Disco stroj“ funkoidne su rock zvijeri prepune rastrzanih ritmova, skoro pa solističkih bas dionica i čvrstih riffova, „Vjetar“ je čudan neo-noir kakav bi s drugačijim aranžmanima mogli otpjevati i česti im suradnik Rundek i Tom Waits, dok u „Gusarskoj“ na ukletom Carpenterovskom brodu s gusarima rum kao da ispija legendarni frik Franci Blašković na kojeg podsjeća Barin promukli, poderani vokal.

„Mašina“ je Brujačima ono što je „Damaged Goods“ bio Gang Of Fouru, njihova najdirektnija i, uvjetno rečeno, najortodoksnija stvar čiji siloviti refren gotovo trenutno „zaglavi“ u ušima. Soundtrack završnog „Starog filma“ doživio sam kao nekakvu avangardnu, moderniziranu inačicu fifties balada, donekle i surfa, a na „Ladanju“ se nalazi i „Santa Ana“, prva ikad napisana pjesma Brujača, koja je s Viktorom i Franjom dobila svoju ultimativnu verziju. Vrijedi napomenuti i da ćete u manje-više svakoj od njih nabasati na fascinantne instrumentalne dijelove koji nerijetko znaju prerasti u vrhunac čitave skladbe.

U tekstovima, minimalistička se simbolika miješa s pomaknutim tokom svijesti, motivima nalik onima iz starih SF/krimi filmova i dobrom zajebancijom, najprimjetnijom u „Disco stroju“ („u starom klubu lomim noge/ne treba mi vina niti droge“). Zbog toga bi Brujači, kao i zbog striktnije definiranih aranžmana, komercijalnije prirode pjesama i manje ekstremne izvedbe, mogli privući i solidan broj fanova izvan sfere eksperimentalne glazbe, možda i konačno dočekati tržišno priznanje za sve što su njihovi sadašnji i bivši članovi učinili za alternativni rock ovih prostora.

Ocjena: 10/10

(Dirty Old Label/Geenger Records, 2017.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh