Nekad uistinu zna biti naporno preslušavati kompilacije u kojima se iskazuje počast velikanima, ali ovo nije jedna od njih. ‘Rave On’ nudi nepatvoreno zadovoljstvo. To je jedan od istinskih primjera pravog hommagea.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=UO5fe4otF_Q[/youtube]
The Black Keys baladom „Dearest“ kompilaciju otvaraju u svom poznatom minimalističkom, gotovo a capella stilu. Fiona Apple & Jon Brion u duetu kreću u još mekšem smjeru s „Everyday“ i taman kad se pomisli da je pitanju kompilacija uspavanki, nenadano zagrmi „It’s So Easy“ Paula McCartneya na način kao da se kojim slučajem združio s Jon Spencer Blues Exposionom, dakle prljavo, teško i moćno, gotovo epski.
Florence + The Machine „Not Fade Away“ razdrmaju na „rasklimani“ njuorlinski način ali uz snažan ženski vokal, a treba li posebno objašnjavati kakav ugođaj nakon toga proizvede vokalni gigant Cee Lo Green u „(You’re So Square) Baby, I’ Don’t Care? Karen Elson svojim country vokalom u „Cying, Waiting, Hoping“ evocira na davna vremena kad su višeglasne ženske vokalne skupine tek počele krčiti put u showbizzu, dok naelektrizirana „Rave On“ podebljana slide gitarom odlično stoji Julianu Casablancasu, frontmenu The Strokesa koji uzgred rečeno ove sezone doživljavaju novu renesansu.
Maznim glasom Jenny O. nudi ugodnu vožnju u „I’m Gonna Love You Too“, na što se pak odlično nadovezuje lijeni vokal Justina Townesa Earlea u „Maybe Baby“ kojom se pokušao maksimalno približiti originalu „rustikalnom“ produkcijom, a sličan pristup ima i Nick Lowe u „Changing All Those Change“, ali nakon što She & Him solidno zatvistaju u „Oh Boy!“.
Predah od brzog ritma dolazi u pravom trenutku u „Words Of Love“ koji izvodi Patti Smith u divnoj Velvet Underground maniri. Isti ugođaj nastavlja i My Morning Jacket s „True Love Ways“ koja je izvedena uz akustičnu gitaru i gudače mekano i uglađeno na način kako su se tijekom pedesetih radilo u pjesmama za ljubavne filmove. A grupi i taj stil odlično stoji kao i užarena elektrificirana psihodelija po kojoj je grupa poznata. „That’ll Be The Day“ koju je Modeset Mouse potpuno aranžmanski rasklopio i ponovo sklopio na ekletični način zatvara niz od tri možda najbolje izvedbe na kompilaciji.
No čak ni Kid Rock u „Well All Right“ za divno čudo ne ruši atmosferu, dapače to mu je jedna od najboljih pjesama koje je snimio u posljednje vrijeme. The Detroit Cobras nude sirovu i ogoljenu, gotovo punk verziju pjesme „Heartbeat“ nakon koje slijedi psihodelična „Peggy Sue“ u izvedbi „princa tame“ Lou Reeda. Za sanjivi nastavak „Peggy Sue Got Married“ zadužen je John Doe koji je po boji glasa iznimno sličan Reedu. Album zatvara Graham Nash uz pratnju klavira izvodeći „Raining In My Heart“ – Hollyjevu proročku baladu u kojoj strahuje za svoju sudbinu. Znakovitije i bolje kompilacija nije mogla završiti.
Svakako ne treba iz vida ispustiti producentski tim Randalla Postera, Geylu Robb i Roberta Smitha koji su također napravili izniman posao.
Rijetke su kompilacije različitih autora koje zaslužuju najvišu ocjenu, jer obično neki kiksaju ili pak oni bolji plastično dokažu svoju premoć. No čuda se događaju i ovo je jedna od takvih kompilacija. Ili je možda za sve „kriv“ glazbeni genijalac Buddy Holly koji je ovaj svijet napustio prerano?
Ocjena: 10/10
(Fantasy / Concord Music / Universal Music, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
