Bvandžija ‘Dvojezična ploča’ – Ortak mi je buraz

Pored svih dosadašnjih međunacionalnih glazbenih suradnji poraća mora se reći da je ovo što su napravili osječki reper Stjepko Galović aka Kandžija i beogradski reper Nikola Ćosić aka Bvana jedan od najznačajnijih koraka ka ‘normalizaciji odnosa’.

  • 1
    Share
Bvandžija 'Dvojezična ploča'

„Političari su igrali na tu igru da imamo tri javna mnijenja i ne smiju nas nikako ujediniti jer ako se to dogodi nastat će pičvajz, znači onda imamo sindikate koji surađuju i mogu paralizirati cijelu državu, mislim naučna fantastika, ali teoretski je tako, onda imaš nekakva udruženja koja međusobno komuniciraju, imaš paralelne svjetove koji nemaju dodirnih točki. Oni su mislili da s ta tri autistična javna mnijenja mogu manipulirati. Ali što se dogodilo. Dogodilo se to da su unutar ta tri javna mnijenja postali toliko autistični da su pitanja koja su krucijalna egzistencijalno-ekonomska isplivala na površinu. Mislili su da će njegujući strah između Srba, Bošnjaka i Hrvata, to neko potencijalno neprijateljstvo i strah jednih od drugih, kontrolirati ta ekonomska i egzistencijalna pitanja. E sad, mi smo se privikli, živimo jedni pored drugih, ne živimo jedni sa drugima, ali se opet počinju postavljati ta vrlo neugodna pitanja: gdje su pare, gdje su firme, gdje je posao?“, kazao mi je u intervjuu banjalučki socijani psiholog Srđan Puhalo kad sam prije par mjeseci za Rolling Stone radio reportažu o uzrocima socijalnog bunta koji je zatresao susjednu Bosnu i Hercegovinu. Ako se na trenutak u Puhalovoj tezi zanemare Bošnjaci, ostaju Hrvati i Srbi, a sve ostalo se može primijeniti i na ponašanje dvije države koje okružuju Bosnu. Naime svaka ima svoje autistično javno mnijenje koje se najlakše manipulira po nacionalnom ključu.

Pitanje dvojezičnih ploča u Vukovaru (a kasnije i malo šire) posljednji su svima uočljiv primjer i dokaz tomu. Kada se razbijanje istih događalo pred kamerama i specijalnim postrojbama policije medijska tenzija bila je podignuta gotovo do nivoa karakterističnog za izbijanje rata. No kad je taj spin zamijenio neki drugi, što se konkretno dogodilo? To valjda samo znaju ljudi koji tamo žive. Mi ostali nemamo pojma je li te dvojezične ploče stoje na svojim mjestima, jel’ ih se svako malo razbija i zamjenjuje dok neka tvrtka koja proizvodi ta obilježja države trlja ruke jer narudžbe ne prestaju stizati, ili su sve uklonjene i time više nisu tema.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Mfk7ViIWroY[/youtube]

No ono što znamo je da već šestu godinu živimo u recesiji i da stalno izlaze neke ‘top liste’ najjadnijih, najbjednijih, najkorumpiranijih i tko zna kakvih sve ne država i da na tim listama imamo bolje plasmane nego naši pjevači na Eurosongu (iz kojeg smo se baj d vej sami eliminirali do daljnjega). A čim se takve liste pojave odmah gledamo gdje su Srbi ili Bosanci na njima, čisto kao neki marker da nije slučajno nekog na Balkanu krenula karta. Gdje se nalazi Slovenija na tim listama to nas odavno ne zanima, ali ako se kojim slučajem i nađe negdje u blizini, srce hrvatskog nacionalnog bića ludo zatitra od zadovoljstva zajedničkog dijeljenja najsmrdljivijeg vagona u kompoziciji sveljdskug nam napretka – gdje god on vodio (iako smo i tu ‘pametniji’ od drugih jer znamo da sav taj progres, ukratko rečeno, vodi u kurac).

Uglavnom mi ovdje na Balkanu svi skupa živimo u idealno dizajniranim torovima s gotovo jednako dizajniranim autističnim priručnicima za ovčare, a time i ovčarima. No iako je siromaštvo nagrizlo cijeli prostor, čemu čuvari nacionalnih stada i teže jer sa malom mogućnošću (i potrebom) stanovništva za putovanjem  puno je veći prostor za manipulaciju, ipak postoje ‘ovčice’ koje silom prilika putuju od tora do tora. A onda te ovčice vrlo brzo zapaze kako je svima standard ‘tu negdje’ (kako mi obično znamo ublažiti istinu pa ‘tu negdje’ kompenzira pojam ‘nema ga’), kako nas isti multikorporacionisti drže u šaci, kako banke nude kredite s jednako visokim stopama kamata u odnosu na one koje imaju u matičnim (zapadnim) državama, kako gledamo identične turske sapunice, kako nas zabavlja isti soj ‘celebrityja’, kako penzioneri svoji jadnim penzijama održavaju na životu svoju radno sposobnu djecu i kako je ono što je jedino na zavidnom nivou nacionalna paranoja (koju ćemo ublaženo nazvati ‘nacionalni ponos’) i kako je putovanje prema ‘naromalizaciji odnosa’ svud jednaka godoovska disciplina poput famozne ‘tranzicije’ u kojoj ne znamo koliko smo stanica prošli i koliko nas još očekuje osim što nas predugo i presporo truckaju, valjda dok nam poispadaju i posljednje kovanice iz džepova. Te ‘ovčice’ su kulturnjaci tj. glazbenici kojima je putovanje u opisu radnog mjesta i koji su, naravno, prvi koji su se pored svih strahova ponešenih sa svojih teritorija (uopće ne treba sumnjati da ih i dalje ne nose svaki put kad prelaze granice) jednostavno privikli ove ‘druge’ i u nekom platonovskom smislu izašli iz pećine predrasuda. Dalje>>

  • 1
    Share

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh