Predzadnji u nizu koncerata ovogodišnjeg festivala Žedno uho dogodio se sinoć u prepunom kultnom zagrebačkom klubu Pauk, kada je nakon punih šest godina na stejdž ponovno izašao Calexico, odsviravši dvosatnu fiestu americanu.
Calexico, koji od sredine rujna na europskoj turneji promovira svoj sedmi studijski album Algiers, poveo je sa sobom svoje kolege iz Oregona, indie folk rock bend Blind Pilot, koji su četrdesetominutnom svirkom u tek napola popunjenom klubu odsvirali lijep, lagani koncert pripreme za zvijezde večeri. Blind Pilot, koji za sobom ima dva studijska albuma, koncert je započeo tiho, tek s akustičnom gitarom, kontrabasom, bendžom i bubnjem, postepeno uvodeći po instrument na svakoj sljedećoj pjesmi, od ukulelea do trube, puneći svoj izrazito prepoznatljiv zvuk koji je poput podloge za vožnju zapadnom američkom obalom. Frontmen i gitarist Israel Nebeker otpjevao je i dva ponajveća hita, „Half Moon“ i naslovnu pjesmu albuma „3 Rounds and a Sound“, impresionističke, uglavnom ljubavnom tematikom okupirane pjesme, dok ga je vokalom pratila Kati Claborn koja je usput naizmjence svirala bendžo, ukulele i gitaru, a u zadnjoj pjesmi, kojoj se ne mogu sjetiti imena, i bubanj. Prava je šteta što ovaj, domaćoj publici relativno nepoznat sastav (uz iznimku onih indie frikova koji pobožno posjećuju indie slušaonice poput Žura, ili prebiru po YouTube Narniji u potrazi za novim zvukom) nije svoj koncert odsvirao pred ciljanom publikom, jer su pozadinci u iščekivanju Calexica stvarali šum koji je ometao dio publike kojoj je ovo bila jedinstvena prilika da uživo poslušaju Blind Pilot.
U trenutku kada se na stejdž popeo Calexico, Pauk je već bio potpuno krcat zaljubljenicima u jedan od vodećih bendova americane, kao i znatiželjnicima koji su propustili njihov prošli zagrebački koncert. Joey Burns je razdragano pozdravio zagrebačku publiku otvorivši koncert ambijentalnom „Epic“ s najnovijeg albuma „Algiers“, zagrijavajući atmosferu nizanjem još nekih novih stvari. Atmosfera se ozbiljno zahuktala tek kada su u prvoj četvrtini koncerta izveli „Ballad of Cable Hogue“, naturalističku baladu o potrazi za ljubavi i zlatom smještenu na američki jugozapad, jednu od onih koje tako jasno evociraju Arizonu iz koje su potekli, zemlju zmija i škorpiona i okrutne pustinje okupane suncem po kojoj se kotrljaju osušeni grmovi, prizori kakve smo navikli gledati u spaghetti westernima, kojih su Burns i Convertino očigledni poklonici, što se dade iščitati iz njihova prepoznatljiva zvuka u kojima se miješaju utjecaji od latino jazza, surfa, countryja do tex-mexa, mariachi truba i harmonike, koje bojaju zvuk latino bluesom.
Premda imaju opus iz kojega bi se moglo odsvirati puno različitih vrsta koncerata i zapravo nikada ne znaš na kakav ćeš koncert naletjeti, Calexico je uravnotežio zagrebački nastup balansirajući između laganih, introspektivnih pjesama, do socijalno angažiranih u kojima se opisuje stanje na tzv. ‘kristalnoj granici’, koja predstavlja problem američkim vlastima zbog traffickinga i šverca droge, te konzekventno dovodi do nerazumijevanja i predrasuda prema latinoameričkim useljenicima kojih je sve više. Zbog eklektičnog pristupa glazbi, u kojoj se miješaju svi mogući glazbeni utjecaji i žanrovi, kao i zbog intertekstualnog referiranja na književnost, film, pop-kulturu i politiku, Calexico je sastav koji svojim, dijelom snovito mističnim, dijelom socijalno angažiranim opusom ponajbolje dočarava obje Amerike, što je ponajbolje prikazano u kultnoj seriji „Breaking Bad“ u kojoj bi, ako već nije, kao podloga svakako trebala biti korištena njihova glazba. Već spomenuta „Crystal Frontier“, u kojoj se referiraju na istoimeni poznati roman Carlosa Fuentesa, bila je nezaobilazna. U jednome je trenutku Burnes uskliknuo ‘Viva Victor Jara’, referirajući se na čileanskog umjetnika, pjesnika, pjevača i komunističkog aktivistu koji je, poput tisuća čileanskih ljevičara, ubijen u vojnom udaru sedamdesetih, aludirajući jasno na to da Calexico nije samo festivni bend za rasplesavanje mase, već i ozbiljni društveni komentator.
Iako je Calexico isplanirao izaći tek na jedan bis, razdragana i zajapurena publika u prekrcanom Pauku uspjela ih je dozvati van još jednom, pohlepno tražeći još i još, dokazujući da je Zagreb, zahvaljujući ponajviše strastvenom angažmanu Mate Škugora, jedan od nezaobilaznih europskih koncertnih centara. Ponajviše me je u cijeloj priči razdragala činjenica da je Pauk, nakon koncerta Marka Lanegana, otvorio vrata i Calexicu, što je ohrabrujuće jer je taj važan zagrebački klub predugo i nepravedno bio izvan funkcije. No ohrabrujuća je sinoć bila i struktura publike na koncertu, jer je Calexico uspio iz kuće izvući nemali broj pedeset-plus godišnjaka, što pokazuje da glad za dobrom muzikom ne prestaje u nekim godinama i da u Zagrebu imaju kamo otići i oni koji već odavno nisu studenti, izmjestiti se makar na dva sata u neki magično-realistični svijet američkog jugozapada na fiesti americani za pamćenje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
