Damo Suzuki preselio je na nebo 9. veljače, točno dva tjedna prije izlaska ‘Live in Paris 1973’, prvog i zasad jedinog snimljenog u vrijeme kada je još bio član benda.
Igrom sudbine, četvrto izdanje iz serije arhivskih koncertnih albuma Cana podiglo je i najljepši mogući nadgrobni spomenik njihovom frontmenu. Naime, Damo Suzuki preselio je na nebo 9. veljače, točno dva tjedna prije izlaska “Live in Paris 1973”, prvog i zasad jedinog snimljenog u vrijeme kada je još bio član benda. Radilo se, dapače, o jednom od zadnjih koncerata koje je održao s Canom, no postojanje bilo kakvih trzavica ili zasićenja iz ovih se pet pjesama nije moglo naslutiti. Damo, Michael Karoli, Jaki Liebezeit, Holger Czukay i Irmin Schmidt te su večeri gruvali iz svih oružja, improvizirajući u tradiciji najboljih jazz sastava, šaltajući glazbene žanrove kao da su brzine na mjenjaču automobila i odvodeći skladbe s tada svježih ploča “Tago Mago” i “Ege Bamyasi” u sfere potpuno nezamislive svojim suvremenicima.
Uvodnu “Eins” možemo opisati kao “take no prisoners” – kroz svojih će 36 minuta zasigurno otjerati neupućene ili nedovoljno upoznate s nasljeđem ključnog krautrock benda. U prvom planu, što se donekle može reći i za ostatak materijala, je gitarist Karoli koji kreće nizom psihodeličnih droneova, nastavlja serijom praskavih, anti-blues sola i završava pravim pravcatim instrumentalnim obračunom sa Schmidtovim klavijaturama i Jakijevim bubnjem. I sam Suzuki svoj vokal nakon donekle ortodoksnijeg pjevanja počinje pretvarati u instrument koji je naizmjenice i ritmički i melodički, ovisno o tome pokušava li pratiti Karolija ili ritam-sekciju. Kako je i inače slučaj s Canovim stvarima epskog trajanja, u tih su nešto više od pola sata ugurali dovoljno muzike i njezinih podvrsta za čitav album, pri čemu najimpresivniji dio počinje negdje oko polovice, kada Liebezeit ubrza svoje slavno motorik bubnjanje i povede ih u nekoliko nevjerojatnih krešenda.
Za razliku od ostalih koncerata izvučenih iz arhiva superfana Andrewa Halla koji ih je slijedio po Europi i snimao kada god mu se ukazala prilika, setlista iz pariške L’Olympije bila je nešto klasičnija, u smislu da su zaista izvodili pjesme, a ne ih koristili samo kao predložak za telepatske improvizacije i avangardne freakoutove koje su zvali Godzillama. Dakako, odsvirati nešto identično kao na ploči u glavama ove petorke vjerojatno se smatralo svetogrđem pa su „One More Night“, „Vitamin C“ i posebno „Spoon“, odnosno „Zwei“, „Fünf“ i „Drei“ kako su ovdje naslovljene, produžene dva do tri puta i obogaćene sumanutim promjenama tempa, novim ad hoc nastalim dijelovima i funkom koji je znao zazvučati kao da ga je skladao bivši Schmidtov i Czukayev učitelj, otac njemačke avangarde Karlheinz Stockhausen.
Najveće preinake u L’Olympiji doživjela je „Spoon“ koja se odrekla onog hipnotičkog groovea iz studija i postala proto-punk bomba vođena ravnjakom na bubnjevima, nadmašivši kroz 16 i pol minuta čak i legendarni original. Još jedna izvedba za pamćenje je „Vitamin C“, izvorno melankolična, hipnotička balada koja je pred očima i ušima pariške publike prerasla u bijesno psihodelično čudovište i ponovno me natjerala da pomislim da je Liebezeit imao barem četiri, ako ne i šest ruku. Damo je, pak, pjevao na engleskom, japanskom i nepostojećem jeziku kojeg je nazivao jezikom kamenog doba, ali se i prepuštao potpuno slobodnom toku svijesti, ostavljajući dojam da slušate nekog pomahnitalog propovjednika i poruke mističnih, nepoznatih i običnih smrtnicima nedostupnih svjetova.
Uoči koncerta koji je 2017. održao u Močvari sa skupinom zagrebačkih sound carriera, glazbenika koje prije toga nije ni upoznao, Suzukija sam i intervjuirao na stranicama našeg portala. Tom smo se prilikom dotaknuli stvarno brojnih tema, između ostalog i stihova na jezicima koji ne postoje, a odgovor koji mi je tada dao čini mi se i kao upravo savršeni posljednji pozdrav: „Ljudi pronalaze vrijednost u samom govoru, što je pogrešno. Ono što se nalazi iza riječi je mnogo važnije, onaj osjećaj da nekoga razumijete iako ne govorite njegov jezik. A razumjet ćete ga ako mu posvetite dovoljno vremena. Taj osjećaj je ljubav, a nazvao sam ga jezikom kamenog doba zato što smo ga zaboravili, izgubili u današnjem, strogo kontroliranom svijetu“. Zbogom, Damo.
Ocjena: 10/10
(Spoon/Mute Records, 2024.)