Damo Suzuki preselio je na nebo 9. veljače, točno dva tjedna prije izlaska ‘Live in Paris 1973’, prvog i zasad jedinog snimljenog u vrijeme kada je još bio član benda.
Igrom sudbine, četvrto izdanje iz serije arhivskih koncertnih albuma Cana podiglo je i najljepši mogući nadgrobni spomenik njihovom frontmenu. Naime, Damo Suzuki preselio je na nebo 9. veljače, točno dva tjedna prije izlaska “Live in Paris 1973”, prvog i zasad jedinog snimljenog u vrijeme kada je još bio član benda. Radilo se, dapače, o jednom od zadnjih koncerata koje je održao s Canom, no postojanje bilo kakvih trzavica ili zasićenja iz ovih se pet pjesama nije moglo naslutiti. Damo, Michael Karoli, Jaki Liebezeit, Holger Czukay i Irmin Schmidt te su večeri gruvali iz svih oružja, improvizirajući u tradiciji najboljih jazz sastava, šaltajući glazbene žanrove kao da su brzine na mjenjaču automobila i odvodeći skladbe s tada svježih ploča “Tago Mago” i “Ege Bamyasi” u sfere potpuno nezamislive svojim suvremenicima.
Uvodnu “Eins” možemo opisati kao “take no prisoners” – kroz svojih će 36 minuta zasigurno otjerati neupućene ili nedovoljno upoznate s nasljeđem ključnog krautrock benda. U prvom planu, što se donekle može reći i za ostatak materijala, je gitarist Karoli koji kreće nizom psihodeličnih droneova, nastavlja serijom praskavih, anti-blues sola i završava pravim pravcatim instrumentalnim obračunom sa Schmidtovim klavijaturama i Jakijevim bubnjem. I sam Suzuki svoj vokal nakon donekle ortodoksnijeg pjevanja počinje pretvarati u instrument koji je naizmjenice i ritmički i melodički, ovisno o tome pokušava li pratiti Karolija ili ritam-sekciju. Kako je i inače slučaj s Canovim stvarima epskog trajanja, u tih su nešto više od pola sata ugurali dovoljno muzike i njezinih podvrsta za čitav album, pri čemu najimpresivniji dio počinje negdje oko polovice, kada Liebezeit ubrza svoje slavno motorik bubnjanje i povede ih u nekoliko nevjerojatnih krešenda.
Za razliku od ostalih koncerata izvučenih iz arhiva superfana Andrewa Halla koji ih je slijedio po Europi i snimao kada god mu se ukazala prilika, setlista iz pariške L’Olympije bila je nešto klasičnija, u smislu da su zaista izvodili pjesme, a ne ih koristili samo kao predložak za telepatske improvizacije i avangardne freakoutove koje su zvali Godzillama. Dakako, odsvirati nešto identično kao na ploči u glavama ove petorke vjerojatno se smatralo svetogrđem pa su „One More Night“, „Vitamin C“ i posebno „Spoon“, odnosno „Zwei“, „Fünf“ i „Drei“ kako su ovdje naslovljene, produžene dva do tri puta i obogaćene sumanutim promjenama tempa, novim ad hoc nastalim dijelovima i funkom koji je znao zazvučati kao da ga je skladao bivši Schmidtov i Czukayev učitelj, otac njemačke avangarde Karlheinz Stockhausen.
Najveće preinake u L’Olympiji doživjela je „Spoon“ koja se odrekla onog hipnotičkog groovea iz studija i postala proto-punk bomba vođena ravnjakom na bubnjevima, nadmašivši kroz 16 i pol minuta čak i legendarni original. Još jedna izvedba za pamćenje je „Vitamin C“, izvorno melankolična, hipnotička balada koja je pred očima i ušima pariške publike prerasla u bijesno psihodelično čudovište i ponovno me natjerala da pomislim da je Liebezeit imao barem četiri, ako ne i šest ruku. Damo je, pak, pjevao na engleskom, japanskom i nepostojećem jeziku kojeg je nazivao jezikom kamenog doba, ali se i prepuštao potpuno slobodnom toku svijesti, ostavljajući dojam da slušate nekog pomahnitalog propovjednika i poruke mističnih, nepoznatih i običnih smrtnicima nedostupnih svjetova.
Uoči koncerta koji je 2017. održao u Močvari sa skupinom zagrebačkih sound carriera, glazbenika koje prije toga nije ni upoznao, Suzukija sam i intervjuirao na stranicama našeg portala. Tom smo se prilikom dotaknuli stvarno brojnih tema, između ostalog i stihova na jezicima koji ne postoje, a odgovor koji mi je tada dao čini mi se i kao upravo savršeni posljednji pozdrav: „Ljudi pronalaze vrijednost u samom govoru, što je pogrešno. Ono što se nalazi iza riječi je mnogo važnije, onaj osjećaj da nekoga razumijete iako ne govorite njegov jezik. A razumjet ćete ga ako mu posvetite dovoljno vremena. Taj osjećaj je ljubav, a nazvao sam ga jezikom kamenog doba zato što smo ga zaboravili, izgubili u današnjem, strogo kontroliranom svijetu“. Zbogom, Damo.
Ocjena: 10/10
(Spoon/Mute Records, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
