Cannibal Corpse: Mi nismo nikakvi ekstremisti, mi samo proizvodimo fikcijske horore

Najpopularniji death metal bend svih vremena dolazi 28. travnja u Vintage Industrial Bar. Tom prigodom porazgovarali smo s bubnjarom Paulom Mazurkiewiczom.

Cannibal Corpse (Foto: Cannibalcorpse.net)

Malo je bendova u kojima je ritam sekcija njihov zaštitni znak, tj. glazbenici koji su od početka u priči i koji vode glavnu riječ. Cannibal Corpse upravo su taj primjer. Bubnjar Paul Mazurkiewicz i basist Alex Webster kičma su ovog najpopularnijeg death metal sastava zahvaljujući albumu „Tomb of the Mutilated“ (1992.) koji je prodan u preko dva milijuna primjeraka diljem svijeta. U Hrvatskoj su Cannibal Corpse nastupili davne 1996. godine. U Zagreb se vraćaju nakon punih dvadeset godina kada će u četvrtak 28. travnja nastupiti u Vintage Industrial Baru. Za Ravno do dna telefonski je razgovarao jedan od spomenutih glavnih i odgovornih, bubnjar Paul Mazurkiewicz.

Cannibal Corpse postoji već skor 30 godina. S druge strane gledano to je isto toliko vremena zabranjivanih koncerata, naslovnica, emitiranja pjesama u eteru i raznih poziva na bojkot vašeg rada. Jeste li se ikada navikli na to?

Paul Mazurkiewicz: Taj dio nikad nije zabavan. Mi jednostavno radimo po svom i svako obaziranje na te stvari direktno bi utjecalo na našu glazbu. Naučili smo da je najbolje isključiti se kad se takve stvari događaju. U početku smo mislili da je to nešto normalo i da će s vremenom prestati, ali nažalost se i dalje događa. I dalje je najluđa epizoda potpuno zabranjivanje našeg albuma „Tomb of the Mutilated“ u Njemačkoj kao i sviranje pjesama s tog albuma na koncertima, a kad god smo u Njemačkoj obožavatelji sami pjevaju te pjesme. A znate kako je s obožavateljima; čim se neke pjesme zabrane, oni baš te žele čuti. Sve te silne zabrane su nekako ušle u temelje naše priče. Možda nam i daju poticaj da idemo dalje. Ne znam. Mi smo Cannibal Corpse i sviramo death metal, ljudi se moraju s tim pomiriti. Iza sebe imamo masivni broj koncerata, puno turneja… Logično je da nismo svima po volji, no mi se zbog takvih ne želimo mijenjati.

Jeste li bili iznenađeni što su vas prije par godina zabranili i u Rusiji na turneji? Mislim, ne može se reći da ste tamo bili neka prijetnja širokim masama, jer široke mase u Rusiji ipak ne razumiju engleski u tolikoj mjeri.

Paul Mazurkiewicz: Tek ta situacija nam nije imala nimalo smisla, iako, kao što sam rekao, i dalje nam je iznenađenje kad nas zabrane bilo gdje. Jer zašto se itko želi miješati u odnos nas i naših fanova? Fanovi su ti zbog koji sviramo po cijelom svijetu. Da nije njih sjedili bi doma. Pa sad kad nas netko zabrani u Rusiji nije toliko naštetio nama koliko našim fanovima koji tamo žive. Mislim: „Ne želite nas u Rusiji? Ok, mi nećemo propasti zbog toga“. Općenito mislimo da su granice imaginacija, svatko živi negdje i svatko bi za sebe trebao odlučivati o svojim afinitetima. Zabranjivanje bilo kojeg oblika umjetnosti je stranputica. Mi bi rado htjeli vidjeti Rusiju i tamo nastupati pred ljudima koji nas vole, ali protiv nekih stvari ne možemo u ovom trenutku jer su izvan naše moći, ali ponavljam, ta zabrana više šteti Rusima koji nas slušaju, nego nama.

Cannibal Corpse (Foto: Cannibalcorpse.net)

Kad ste već spomenuli riječ „umjetnost“, zanima me kako vi doživljavate svoj rad? Je li, recimo, humor dobrodošao u vašem kreativnom procesu, u smislu da uvijek postoji neka uvrnuta poveznica između dobrog humora i dobrog horora?

Paul Mazurkiewicz: Što se tiče humora konkretno i ne baš. Horori su ono što nas pokreće i ono što uvijek ponavljamo jest da je to fikcijski horor, a ne nešto što želimo proživjeti. Vjerujem da ljudi ipak nisu toliko glupi da vjeruju da smo mi ozbiljni i da taj horor i za stvarno želimo. Ozbiljni smo samo u viziji koliko bend treba biti posvećen hororu u svom radu. Ukratko, mi želimo biti strašni u izričaju. A sad, humor ovisi o svačijem kutu gledišta kao i inteligenciji. Naravno da tu svatko može pronaći poveznice između ta dva pojma. A opet ne vjerujem da postoje neki koji bi naše tekstove shvatili doslovno i stvarno. Ako ih i ima, vjerujem da su to ljudi s ozbiljnim mentalnim poremećajem. To bi bilo isto da netko ode u kino pogledati horor i povjeruje u sve što je vidio. Svi smo mi u industriji zabave, a ne u okupljanju ljudi s ekstremnim ili ekstremističkim stavovima. Mi nismo nikakvi ekstremisti, mi samo proizvodimo fikcijske horore i žao nam je što razni cenzorski odbori, ili političari i neke vjerske zajednice možda to ne gledaju na način da je tu riječ o umjetničkoj formi i ničem drugom. Mi ne pokušavamo proturiti nikakve političke i vjerske stavove. To nas nije zanimalo ni na početku karijere, a ponajmanje sada.

Paul Mazurkiewicz – Cannibal Corpse (Foto: Wikipedia)

No dobro, gdje nalazite inspiraciju? Možda u vijestima na TV-u, one su pune horor priča?

Paul Mazurkiewicz: TV vijesti su oduvijek bile pune horor priča i to istinitih horor priča. Meni se to nikad nije uklapalo u ono što radi Cannibal Corpse, govorim u svoje ime. Inspiracije znam pronalaziti u knjigama, ali mi mnoge stvari dolaze i u mojoj imaginaciji jer tu također i životno iskustvo čini svoje jer se već tri desetljeća bavim ovime čim se bavim. Nemam više potrebu tražiti inspiraciju, ona jednostavno dođe iz činjenice što apsorbiram stvari oko sebe u misaonom procesu i valjda iz činjenice što sam živ. Dakle, podsvjesno ima tu segmenata koje pokupim i kad pogledam vijesti, ali ne radim to namjerno.

Razlikuje li se onda način rada s početka karijere spram današnjeg?

Paul Mazurkiewicz: Da. Uvijek je drugačije na početku. Nas pet se okupilo da bi radili glazbu koju volimo. Znali smo napisati i po nekoliko pjesama na dan u našoj prostoriji jer je to izviralo iz nas. Onda pratite instinkte i ne zamarate se detaljima koji vam znaju promaknuti jer želite maksimalno tekstove prilagoditi glazbi. Sada ima više promišljanja, što držim dobrim, jer se više pazi na smisao. Kad gledam kako sam tada pisao pjesme i kako ih pišem danas, to su dvije različite stvari. Sjećam se tih prvih dana kako sam sjedio s medicinskim riječnikom u rukama i tražio neke stručne nazive koje bih ugradio u pjesme kako bi postigao što veći horor, kao u smislu: „nek’ zvuči malo više klinički“, a to odavno više ne radim. Ne treba mi riječnik ako želim dočarati nešto doživljeno, za taj pristup treba koristiti svakodnevni govor.

Cannibal Corpse (Foto: Cannibalcorpse.net)

Je li zato možda vaš kolega Alex Webster izjavio da mu posljednji album „Skeleton Domain“ zvuči ‘normalno’? Što je ‘normalno’ za vas?

Paul Mazurkiewicz: (smijeh) Kad si toliko dugo u death metalu, onda ti je nenormalno sve što je izvan toga.

U jednoj stvari ste slični grupi Iron Maiden. Oni imaju Dereka Riggsa za ilustratora naslovnica albuma, a vi imate Vincea Lockea. Doživljavate li ga već kao člana benda na neki način?

Paul Mazurkiewicz: Jako smo sretni da ga imamo. U vizualnom smislu on je obilježio cijelu našu karijeru. Ljudi primjećuju da se on uistinu trudi proniknuti u naše tekstove i to dočarati na naslovnicama albuma kao što to Riggs uspješno radi Maidenima od početka njihove karijere. Ispočetka smo ga zapazili kao crtača stripova. Njegov strip „Dead World“ bio je presudan da ga angažiramo. Potom smo njegov broj našli u telefonskom imeniku i pitali je li zainteresiran da nam osmisli cover. Glavna anegdota cijele naše suradnje je što smo godinama bili samo telefonski u kontaktu i jako dugo vremena nismo uopće znali kako izgleda.

Stvarno?

Paul Mazurkiewicz: Pa da, on je iz Detroita, mi iz Buffala. Svaki put kad bi došli nastupati u Detroit, on je bio negdje na putu. Godinama se nismo nikako mogli susresti, tako da je bilo pravo malo slavlje kad se to konačno dogodilo. Ugodno sam se iznenadio jer je jako pristojan čovjek. Uvijek nas je iznenađivao, valjda zato toliko dugo surađujemo. Uvijek je svojom naslovnicom otišao korak dalje od naše ideje. Uvijek je otvoren za nove pristupe i riješenja. Lijepo je raditi s takvim ljudima. Nekako ne vidim nikog drugog tko bi radio naše naslovnice u budućnosti osim njega.

U Hrvatsku dolazite nakon punih 20 godina. Sjećate li se možda vašeg prvog gostovanja u našoj zemlji?

Paul Mazurkiewicz: Sjećam se odlične energije publike. Vjerujem da su predugo čekali da nas opet vide, kao što ima puno onih koji nas uopće do sada nisu vidjeli uživo. Sve što mogu reći je da se zahvaljujem na podršci svih ovih godina i nadam se da ćemo svi uživati uskoro.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh