Postavlja se pitanje što je uopće autor htio ispričati s filmom u kojemu je ključni lik toliko bolestan da nije u stanju biti razrađen, a isto tako ne može biti ni nositeljem neke konkretne radnje, budući da mu se ništa zanimljivo u životu ne može niti događati.
Joshu Tranku bilo je samo 27 godina kada je snimio svoj prvijenac, found-footage znanstveno-fantastični triler “Chronicle” koji je nagrnuo pozitivne kritike i veliku zaradu od 126 milujuna dolara, desetorostruko veću od novca uloženog u taj film. Otvorila su mu se vrata Hollywooda, dobio je priliku režirati visokobudžetni film o superjunacima “Fantastic Four”, a na njega je čekalo i jedno poglavlje iz serijala Star Wars, točnije zasebna priča o plaćeniku Bobi Fettu. No, “Fantastic Four” je uspio postići nešto što se rijetko događa Marvelovim filmovima, a to je da je neslavno propao. Trank je izgubio kontrolu nad produkcijom, a film su preuzeli studijski glavešine koji su ga potpuno uništili. Koštao je koliko je “Chronicle” zaradio, a vratio je tek petinu tog iznosa. Fantastična četvorka tako je postala ukletom franšizom unutar superjunačkog univerzuma koja ni nakon nekoliko pokušaja nije uspjela zaživjeti. Uza sve to, film o Bobi Fettu nikad se nije ni dogodio.
Trank se tako našao na početku i ako se itko uopće pitao kako će se oporaviti, nade su skočile kada je objavljeno da snima film o zloglasnom gangsteru Alu Caponeu s Tomom Hardyjem u naslovnoj ulozi. Fotografije glumačke zvijezde pod teškom šminkom obećavale su, kao uostalom i natuknice koje su dale naslutiti kako neće biti riječ o tipičnoj biografiji, već o pogledu na posljednju godinu života poznatog kriminalca kada mu fizičko i psihičko zdravlje znatno popuštaju. Usto, Trank je i ponovno preuzeo uzde u svoje ruke, te osim režije potpisuje i scenarij te montažu filma.
Radni naziv filma bio je “Fonzo” i mnogo bolje odgovora od službeno korištenog “Capone” jer je riječ o imenu kojim ga svi u filmu zovu kako bi mu pružili novi identitet u odnosu na onaj zloglasni pod kojim je odslužio zatvorsku kaznu prije otpuštanja zbog uznapredovalog stadija sifilisa koji je pokupio u mladosti. Capone kojeg vidimo u filmu ima malo toga zajedničkog sa zločinačkim veleumom, štoviše um ga i napušta, dementan je i nema kontrolu nad tjelesnim funkcijama, pa Trank neće propustiti ni jednu priliku koja mu se pruži da prikaže obavljanje nužde, bilo velike ili male, u gaće, pelene ili krevet. S druge strane, očito je kako Hardy potpuno uživa u ulozi koja mu dopušta da nosi masku, kućne ogrtača i pelene, žvače cigare (ili mrkve kao zamjenu), a glasa se gotovo isključivo gunđanjem, režanjem i brundajućim zvukovima kakvi mu i inače predstavljaju velik dio repertoara.
Paralela s Marlonom Brandom nekako se sama od sebe nameće, jer osim određene fizičke sličnosti uvodna scena filma uvelike podsjeća na onu u kojoj umire Vito Corleone u Coppolinom kumu – bolesni stari mafijaški boss plaši djecu u igri, itd. No, još više je prisutna u Hardyjevom brandovskom načinu glume općenito i premda je Tom na trenutke odveć teatralan i gotovo isforsiran, ipak ima mnogo šarma u njegovoj izvedbi i nepravedno bi bilo cijelu ulogu otpisati kao karikaturu.
Hardy ima i solidnu prateću ekipu u postavi, Linda Cardellini izvlači koliko može iz tanašno napisane uloge njegove supruge Mae, a tu su i Matt Dillon kao Alova desna ruka Johnny, te Kyle MacLachlan kao njegov liječnik Karlock. No, oni, kao i ostali likovi, zapravo su samo potpora Hardyju koji vlada ovim one-man-showom suvereno. No to ne znači kako je u pitanju jedna od uloga po kojima ćemo ga pamtiti. Problem je u tome što osim mimike lica i spomenutog životinjskog glasanja Hardy ne dobiva priliku psihološki profilirati lik Fonza budući da je ovaj toliko bolestan da nema mnogo prostora za bilo kakvo nijansiranje i finese. Stoga se postavlja pitanje što je uopće Trank htio ispričati s filmom u kojemu ključni lik nije u stanju biti razrađen, a isto tako ne može biti ni nositeljem neke radnje, budući da mu se toliko bolesnom ništa zanimljivo u životu ne može niti događati.
Ipak, Trank pokušava iskoristiti par takozvanih MacGuffina kao pokretače radnje, poput tajnoga sina i skrivenoga novca (čije se lokacije ne može sjetiti), ali ni jedna od tih grana narativa ne čini neki u konačnici smislene temelje fabule. Umjesto toga film meandrira između zbilje i Caponeovih snomoričnih vizija nadahnutih nasilnom prošlošću u seriji slika koje same po sebi nisu nezanimljive, ali ne uspijevaju stvoriti koherentnu cjelinu.
Trank se isto tako nije proslavio ni u ulozi scenarista, kao niti onoj montažera. Prepreka koja se pojavila u distribuciji, s premijerom zakazanom za razdoblje korone, skrenula je film izravno na internetske platforme i to se čini milostivim budući da će ga sačuvati od sramote koja bi ga sigurno dočekala na blagajnama kina. Ako je Trank imao priliku osoviti svoju karijeru na noge nakon neslavne epizode s “Fantastičnom četvorkom”, onda je teško odoljeti i ne povući paralelu s protagonistom njegova filma te ustvrditi da se i ovaj put – usrao u gaće.
Ocjena: 4/10
(Addictive Pictures/Vertical Entertainment 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
