Cedell Davis više ne svira gitaru. Sa Brethrenom iza sebe, to je veliki gubitak. Gitaru je preuzeo neki mladi hipster-šipster s Buddy Holly okvirima za naočale stoga pretpostavljam da možete i zamisliti nesrazmjer između njegovih prstiju i Davisove ‘buttaknife’ mehanike…
Jebeš ti tajming, uštimanost, tuniranje, normative industrije, blues ima svoja pravila. Ili bolje rečeno, blues je rođen nepravilno, a Cedell Davis njegov je devijantni potomak. Kada je imao deset godina, isti je obolio od dječje paralize koja mu je manje-više oduzela mobilnost ruku. Shodno mojoj prvoj rečenici, to za blues nije predstavljalo problem. Davis je vrat gitare okrenuo na zapad, prema delti Mississipija, ukrao majci nož za maslac i postao „čovjek s nožem“, a njegov „bottleneck“ metoda kojom će ispisati legendu. U dobi od 30 godina, nakon policijske racije u jednom klubu i stampedu koji je uslijedio, Davis je ostao doživotno paraliziran. Ni to za blues nije predstavljalo problem. A onda je 2006. Cedell Davis, jer ga je život ionako ‘previše mazio’, pretrpio moždani udar. Pogađate, to za blues nije predstavljalo ama baš nikakav problem.
Iako mu hrvatski mediji ovih dana nisu bili nešto naročito naklonjeni, tek neka najava i koliko sam uspio razabrati, jedan intervju kolege Jurkasa, bili su dovoljni da zagrebačku publiku, mahom sastavljenu od „blues afficionada“, kritičara i liberalnih prokulturnjaka, u pristojnoj mjeri doprate do Saxa.
Kako bi noć i na papiru djelovala sveobuhvatno, krenimo od predgrupa. U klub sam stigao poprilično rano, ponajviše zbog Kaiser Blues Banda koji je nastupao kao predgrupa Davisovoj predgrupi. Kaisera i nemate priliku gledati baš često, eventualno u Vip Clubu ili pred malo financijski podmazanijom publikom. Asortiman kreiran od Howlin’ Wolfa, Muddy Watersa, Willie Dixona ili Pinetop Perkinsa, za kojeg je Kaiser sinoć pogrešno utvrdio da bi upravo tog dana napunio 100 godina, vjerojatno kako bi ta topla zagrebačka blues večer neznanjem dobila i svoju simboličnu notu, savršeno je poslužio kao interludij ka glasu Cedella Davisa. Njegova izvedba „Caldonie“, jump blues pjesme koju je prvi izvodio veliki meštar Louis Jordan, a kasnije prepjevao i Muddy ali i Woody Herman, bila je prosto rečeno predivna, autentična, vođena Kaiserovim promuklo-prehlađenim vokalom. Up-tempo blues na razini, da je na stageu umjesto saksofona bila i pokoja truba kao i u originalu, bio bi to Louis Jordan himself.
E sad, Brethren, Davisova službena predgrupa i prateći bend. Jednostavno ne mogu shvatiti fenomen i trend za kojim se u posljednje vrijeme povodi sve više ostarjelih blues ikona. Ne znam da li je riječ o loše sklopljenom ugovoru s diskografom koji pak onda diktira uvjete turneje ili je još gore, uistinu riječ o osobnoj preferenci notabilnih blues izvođača, ali koji je kurac sa svim tim agresivnim, do granice bola distorziranim modern blues izvođačima? Nemaju nimalo poštovanja da blues ne sviraju na prosječnom Telecasteru, a u posljednje se vrijeme redovito nalaze na prvim crtama uz, recimo, Johnnya Wintersa ili u ovom slučaju Cedella Davisa. Brethren je jednostavno smeće. Bend koji nema ni ‘o’ od originala, a koji distorzijom, dozlaboga dosadnim osobnim pripovijetkama i harmonikašem posuđenim iz Memphisa u najboljem trenutku publiku nastoji prisjetiti na Roberta Craya ili Stevie Ray Vaughana. Brethren jednostavno nema elemenatarne kapacitete da dijele plakat sa Cedellom Davisom, a kamoli pozornicu. Hrvati i inače žive i rade životima generalnih zabluda, a jedna od njih oživjela je i sinoć. Ako dolaziš iz nekakve arkanzaške pripizdine i kažeš da sviraš blues, ne znači da ga nužno i sviraš. Komparacija Kaisera i Brethrena, u ovom slučaju, ističe moju poantu.
Cedell Davis više ne svira gitaru. Sa Brethrenom iza sebe, to je veliki gubitak. Gitaru je preuzeo neki mladi hipster-šipster s Buddy Holly okvirima za naočale stoga pretpostavljam da možete i zamisliti nesrazmjer između njegovih prstiju i Davisove „buttaknife“ mehanike. Svijet je nesumnjivo ostao uskraćen za fenomen koji nas je više od pola stoljeća činio tužnim i sretnim u isto vrijeme. Ostali su nam samo melankolija i YouTube.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
