Luca Guadagnino je, ironično odabravši sportsku tematiku, dokazao da za inteligentna, uzbudljiva i napeta ostvarenja erotske tematike uvijek ima mjesta.
Nikad manje seksa. Ne, ne mislim kod mene, već na filmu. Jedan od najuobičajenijih motiva ne samo u umjetnosti, već i u životu općenito, još od pračovjeka, u posljednje je vrijeme barem kada je u pitanju film, postao potpuno irelevantan. Izuzev pokojeg svijetlog primjera kao što je “Handmaiden” Park- Chan Wooka ili grozomornog, kao što su sve one nakaradne “Nijanse”, dobivamo dojam da više općenja ima po sjemeništu negoli na velikom platnu.
Prošla su vremena kada su erotski trileri nošeni karizmatičnim protagonisticama (Demi Moore, Sharon Stone, Glenn Close) koje su uvijek bile suprotstavljene nekom naivnom klipanu (gotovo uvijek Michael Douglas), žarili i palili (na razne načine) kinodvoranama i kad je seks bio vitalan instrument (ne, ne taj instrument) vrhunskim autorima za visoka umjetnička postignuća kao primjerice Bernardu Bertolluciju za njegov “Last Tango in Paris”, Jean-Jacquesu Beineixu za “Betty Blue” ili Lawrenceu Kasdanu za “Body Heat”.
Iako bi se manjak erotike na filmu mogao lako objasniti činjenicom da napaljeni klinci uzbuđenja više ne moraju tražiti po kinodvoranama ili rentanjem VHS-ova, dio krivice svakako pripada i današnjim politički ultrakorektnim vremenima gdje pola svijeta ratuje, pola tek što nije u ratu, ali je najbitnije nekoga ne uvrijediti, zbog čega se seks gotovo isključivo koristi za promicanje sloboda i jednakosti, što, koliko god bilo plemenito i hvalevrijedno, artistički i intelektualno predstavlja prilično impotentan pristup.
Zbog svega toga je pojava Luce Guadagnina, talijanskog redatelja sa holivudskom adresom, dobrodošao dašak svježeg zraka u suhoparnoj celibatskoj sparini, a njegovi filmovi predstavljaju najkvalitetnija erotska art ostvarenja današnjice. Nakon gay romanse u ruralnoj sjevernoj Italiji ( “Call Me by Your Name”), zatim ljubavne priče dvoje kanibala u kojoj se mudrost da “ljubav ide kroz želudac” dovodi do ekstrema (“Bones and All”) i nadobudnog pokušaja remakea Darija Argenta i njegovog najpoznatijeg filma “Suspirije”, Guadagnino se latio bijelog (ne, ne tog bijelog) sporta tenisa, u svom najnovijem filmu “Challengers”, snimivši ne samo najbolji film o mahanju reketom (ne, ne tim… ustvari da, i tim reketom) već i vjerojatno najseksipilniji film u proteklih 20 godina.
Art Donaldson (Mike Faist) i Patrick Zweig (Josh O’Connor) dva su tenisača, prijatelji iz mladosti koji izgledom neodoljivo podsjećaju na Michaela Sticha i Borisa Beckera. Iako je obojici bila prognozirana blistava karijera, samo je rošasti Art u tome i uspio osvojivši pet Grand Slamova, dok je crnokosi Patrick postao vucibatina, dangubica i probisvjet rangiran oko 200 i nekog mjesta na ATP ljestvici koji putuje okolo po turnirima spavajući u autu i žicajući sendviče.
Nekadašnje najbolje prijatelje a sada zaklete neprijatelje sudbina kleta će (čitaj; scenaristička frivolnost) spojiti u finalu nebitnog Challenger turnira kroz koji Art pokušava vratiti samopouzdanje prije US Opena, jedinog Grand Slama koji mu u njegovoj bogatoj karijeri nedostaje, dok je Patricku, osim jasno love, najvažnije napakostiti svom starom znancu. Razlog njihove netrpeljivosti zapravo se ne nalazi na terenu već na tribinama. Riječ je o Tashi Donalndson (Zendaya), nekoć i samoj perspektivnoj tenisačici koju su ozljede spriječile u obećavajućoj karijeri, te sadašnjoj Artovoj trenerici i ženi, i pogađate naravno, bivšoj Patrickovoj velikoj ljubavi.
Kao i kod preostalih Guadagninovih filmova manje je bitna samo golotinja, već je fokus stavljen na seksualne tenzije između glavnog trolista koje izbijaju iz svakog kadra filma, bile one ambijentirane na terenu ili bračnom krevetu. Redatelj je lukavo prepoznao određene zamke donekle naivnog i predvidljivog scenarija debitanta Justina Kuritzkesa implementirajući svoje tipične senzibilitete, lišivši film bilo kakve patetike i romantike što je za uradak od 150 minuta o ljubavnom trokutu vrlo impresivan pothvat.
Koristeći narativnu tehniku nelinearnog pripovijedanja koja se, iako je prisutna gotovo još od braće Lumier, danas uglavnom veže za Christophera Nolana, redatelj lakoćom Allena Johnsona preskače prepone (prisutne u gotovo svakom filmu sportske tematike) predvidljivosti fabule koja se gotovo uvijek sastoji od teškog putovanja do trona kao i mandatorne završne bitke na sportskom borilištu uz solidnu dozu jeftine simbolike i komparacije sporta koji prikazuje sa životom generalno.
Posebice je to uočljivo kod boksačkih filmova u kojima je obavezno spomenuti kako je primanje batina, zadavanje udaraca i uzdizanje iz knockouta sastavni dio života. Dok bi ovdje kao primjerice u “Wimbelodnu” ili “Match Pointu” bilo olako iskoristiti servise, asove i winnere za kojekakve životne mudrolije, autor tijekom cijelom nije počinio niti jednu takvu neprisiljenu pogrešku. Kad neće on moram ja. Guadagnino je jedino zainteresiran za netrpeljivost i napetost, kako na terenu tako i izvan njega, te se sportskim žargonom može reći da je trener od igrača (scenarija) skromnih limita izvukao maksimum sakrivajući mu mane i naglašavajući vrline.
Taj je scenarij, zanimljivo, nastao iz pera muža Celine Song, autorice prošlogodišnje kritičarske senzacije “Past Lives“, naslova koji s “Challengers” dijeli mnoge sličnosti. U oba filma fokus je na dominantnoj i karizmatičnoj ženi na razdiobi između dva muškarca. I dok su kod Song karakterno oba muškarca bili papučari od kojih jedan najradije igra videoigre i ne može ni vlastitoj mami prodati svoju knjigu, a drugi pogubljeno hoda po New Yorku u maniri Ivice Kičmanovića kad prvi put dođe u grad, ovdje su Art i Patrick dijametralno suprotni karakteri koji, iako su u određenoj mjeri šablonski likovi, pridonose kvalitetnijoj dinamici između protagonista. Dok je Art sigurna oklada s malom kvotom i još manjim rizikom, pa samim time i uzbuđenjem, Patrick je klasični bad boy, nepredvidljiv i zabavan, velika kvota koju je najpametnije izbjegavati ali gdje je onda uzbuđenje i potencijalni zgoditak?
Iako su Faist i O’ Connor vrlo korektni u svojim ulogama, okosnicu filma čini Zendaya bez čije uvjerljive, sugestivne i karizmatične uloge film ne bi mogao funkcionirati. Plastično govoreći, ako se gledatelj i u jednom trenutku zapita “otkud cijela strka oko ove djevojke?”, film je predao meč bez borbe, što ovdje definitivno nije slučaj već će vjerojatno većina muškaraca, ili žena pomisliti: “Da, OK i ja bih”. Iako Zendaya već godinama ima status mlade zvijezde u usponu i modne ikone današnjice, moram priznati da sam gledajući “Spiderman” i “Dune” bio prilično iznenađen takvim statusom, budući da mi se doimala estetski prosječnom, a glumački izrazito limitiranom. Međutim, igrajući ulogu od kakve se zvijezde rađaju, zacementirala je svoj status najpopularnije glumice današnjice te je vrlo vjerojatno jednu imitaciju, pardon ulogu u nekakvom mediokritetom biografskom filmu udaljena barem od nominacije za Oscara.
Premda se pojavom modernih tehnologija, što nije ništa drugo doli jeftini eufemizam za nepregledan ocean pornografskih stranica, više ne može očekivati filmska senzacija poput “Emanuelle”, ni da će se u mokrim snovima napaljenih dječak ili djevojčica, pojavljivati neka nova Sylvia Kristel, Guadagnino je ironično odabravši sportsku tematiku koja je i previše zastupljena na malim i velikim ekranima, dokazao da za inteligentna, uzbudljiva i napeta ostvarenja erotske tematike uvijek ima mjesta, te da bi više seksa bilo dobrodošlo. Kako kod mene, tako i na filmu.
Ocjena: 8/10
Warner Bros. Pictures / Amazon MGM Studios, 2024)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
