U bečkom kinu Baugarten sinoć je o 50-godišnjici smrti prikazan najnoviji dokumentarac redatelja Johna Schlefelda o muzičkoj i kulturnoj ostavštini tenor-saksofonista, skladatelja i multi-instrumentalista Johna Coltranea.
Najveće kino-platno u Austriji, smješteno u podrumu kina nadomak kluba Porgy & Bess, nalazi se na uglu blizu bečkog hotela Marriot i nasuprot idiličnog Stadtparka, podsjećajući svojim crveno-bijelim pročeljem na američke kinematografe. U dvorani doista razgrabljenoj do kraja, u kojoj je većinu vremena nedostajalo kisika, što je vitalitet svake ljudske vještine, pa tako i umjetnosti, prikazan je film utemeljen na snimkama iz Coltraneova privatnog i obiteljskog života, uključujući i intervjue s djecom iz dvaju brakova. Opisuje ga se kao suptilnog oca, usprkos teretu ovisnosti o heroinu s kojom je izišao na kraj, nakon što je izbačen prvo iz big banda trubača Dizzyja Gillespieja, a zatim i iz kvinteta Milesa Davisa.
Posljedice su poznate, razorni rak jetre u kombinaciji s raspadanjem zubnog mesa radi dosljedne privrženosti svakodnevnom ritualu jedenja pite od slatkog krumpira, u 40-oj će godini autora koji je u svega četiri godine od vodećeg modernista postao ikonoklastom, dovesti i na prerani mrtvački konak. Među nekolicinom dokumentaraca o Coltraneu koji cirkuliraju popularnom sferom, čini se kako je „The World According to John Coltrane“ iz 1990. godine ipak format koji nadilazi termin nedjeljnog poslijepodneva i približava se hadžiselimovićevskom standardu.
Plauzibilni komentari trubača Wyntona Marsalisa, neokonzervativca jazza koji se već desetljećima i rukama i nogama opire u kanon smjestiti neke od neprikosnovenih Coltraneovih pulena – prvenstveno Alberta Aylera; čemu to? A opet, pojava bivšeg američkog predsjednika SAD, Billa Clintona, poznatijeg kao pjetlića iz Ovalnog (ponegdje i oralnog – op. aut.) ureda, može djelovati karikaturalno. No, upravo dotični, apologet je, kako Coltranea tako i Brötzmanna, popravljajući ono što ‘buraz’ s kompleksom Čika Tome ne smije…
Možda je moglo nešto biti rečeno o doprinosima kreativnoj glazbi pijanistice (ali i skladateljice – op. aut.) Alice Coltrane? Film ju spominje kao ‘sidewoman’, a da dalje nije natuknuto ama baš ništa, a je li umjesto new-agera Commona, možda mogao uskočiti Coltraneov nećak Black Lotus? Indikativno, Ravi Coltrane, predstavljen je pak potpisom „sin“, ali ne i kao vodeći saksofonist suvremenih ‘mladih lavova’. Lista failova je prevelika, iako je donekle popravljaju izjave Jimmyja Heatha, Bennyja Golsona, Carlosa Santane i Johna Densmora, no i tu nema niti jedne osobe mlađe od 60; netko bi pomislio da je producent filma HAZU…
U izboru albuma nositelja diskografije, sve se, predvidljivo, vrti oko „A Kind of Blue“, „Giant Steps“ i „A Love Supremea“, s naglaskom na duhovnu potku ostavštine genija kojeg se u jednom trenutku uspoređuje s Picassom, prikazujući i dirljive scene posjete Nagasakiju – Coltrane japanskoj naciji pomaže amortizirati atomsku tragediju. O naknadnom utjecaju na sve svoje mentore koji nakon njegove smrti reproduciraju i recikliraju njegove ideje, baš kao i o prijelomni album „Interstellar Space“, dobili smo ciničnu šutnju. Odšutimo onda i komentar na ovaj švicarski sir, ovaj, film.
Ocjena: 6/10
(Meteor 17, Crew Neck Productions, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
