U bečkom kinu Baugarten sinoć je o 50-godišnjici smrti prikazan najnoviji dokumentarac redatelja Johna Schlefelda o muzičkoj i kulturnoj ostavštini tenor-saksofonista, skladatelja i multi-instrumentalista Johna Coltranea.
Najveće kino-platno u Austriji, smješteno u podrumu kina nadomak kluba Porgy & Bess, nalazi se na uglu blizu bečkog hotela Marriot i nasuprot idiličnog Stadtparka, podsjećajući svojim crveno-bijelim pročeljem na američke kinematografe. U dvorani doista razgrabljenoj do kraja, u kojoj je većinu vremena nedostajalo kisika, što je vitalitet svake ljudske vještine, pa tako i umjetnosti, prikazan je film utemeljen na snimkama iz Coltraneova privatnog i obiteljskog života, uključujući i intervjue s djecom iz dvaju brakova. Opisuje ga se kao suptilnog oca, usprkos teretu ovisnosti o heroinu s kojom je izišao na kraj, nakon što je izbačen prvo iz big banda trubača Dizzyja Gillespieja, a zatim i iz kvinteta Milesa Davisa.
Posljedice su poznate, razorni rak jetre u kombinaciji s raspadanjem zubnog mesa radi dosljedne privrženosti svakodnevnom ritualu jedenja pite od slatkog krumpira, u 40-oj će godini autora koji je u svega četiri godine od vodećeg modernista postao ikonoklastom, dovesti i na prerani mrtvački konak. Među nekolicinom dokumentaraca o Coltraneu koji cirkuliraju popularnom sferom, čini se kako je „The World According to John Coltrane“ iz 1990. godine ipak format koji nadilazi termin nedjeljnog poslijepodneva i približava se hadžiselimovićevskom standardu.
Plauzibilni komentari trubača Wyntona Marsalisa, neokonzervativca jazza koji se već desetljećima i rukama i nogama opire u kanon smjestiti neke od neprikosnovenih Coltraneovih pulena – prvenstveno Alberta Aylera; čemu to? A opet, pojava bivšeg američkog predsjednika SAD, Billa Clintona, poznatijeg kao pjetlića iz Ovalnog (ponegdje i oralnog – op. aut.) ureda, može djelovati karikaturalno. No, upravo dotični, apologet je, kako Coltranea tako i Brötzmanna, popravljajući ono što ‘buraz’ s kompleksom Čika Tome ne smije…
Možda je moglo nešto biti rečeno o doprinosima kreativnoj glazbi pijanistice (ali i skladateljice – op. aut.) Alice Coltrane? Film ju spominje kao ‘sidewoman’, a da dalje nije natuknuto ama baš ništa, a je li umjesto new-agera Commona, možda mogao uskočiti Coltraneov nećak Black Lotus? Indikativno, Ravi Coltrane, predstavljen je pak potpisom „sin“, ali ne i kao vodeći saksofonist suvremenih ‘mladih lavova’. Lista failova je prevelika, iako je donekle popravljaju izjave Jimmyja Heatha, Bennyja Golsona, Carlosa Santane i Johna Densmora, no i tu nema niti jedne osobe mlađe od 60; netko bi pomislio da je producent filma HAZU…
U izboru albuma nositelja diskografije, sve se, predvidljivo, vrti oko „A Kind of Blue“, „Giant Steps“ i „A Love Supremea“, s naglaskom na duhovnu potku ostavštine genija kojeg se u jednom trenutku uspoređuje s Picassom, prikazujući i dirljive scene posjete Nagasakiju – Coltrane japanskoj naciji pomaže amortizirati atomsku tragediju. O naknadnom utjecaju na sve svoje mentore koji nakon njegove smrti reproduciraju i recikliraju njegove ideje, baš kao i o prijelomni album „Interstellar Space“, dobili smo ciničnu šutnju. Odšutimo onda i komentar na ovaj švicarski sir, ovaj, film.
Ocjena: 6/10
(Meteor 17, Crew Neck Productions, 2016.)