Je li moguće da smo dobili album godine od benda od kojeg to nismo očekivali? Je li moguće da su nam ga Cherkezi United servirali besplatno? Bliži li se kraj ili nova ‘Petoljetka’?
11.12.2012. sjedio sam za računalom kada je Toni Šarić, direktor DORF-a (Festival dokumentarnog rock filma) na Twitter kanalu festivala stavio poveznicu na novi studijski album Cherkezi Uniteda (Petoljetka na Bandcamp.com) i ‘cvrkutnuo’ da ga treba u „čunga-čanga miru preslušati“). Dok se deset pjesama ‘skinulo’ i već u intru zaorio tipičan komunistički poklič „Imperijalizam se mora rušiti“, turski duhovni vođa, nama znan kao hodža, zaorio je paralelno s dvije džamije s dvije strane moje zgrade u Turskoj. Prljavo energičan „Manifest“ zagušio je poziv u molitvu poskočnim i adrenalinskim nadmetanjem bubnja i gitare koji nameću ritam za pucanje nožnih prstiju, pletenje nogu i sudaranje glava. Zato stihovi Dobro veče, jeste’l spremni, šou počinje /Žene vrište, muškarci znoje se/Još ni prva pjesma pravo nije krenula/ Gužva nasta kod prvih redova najavljuju izdanje na sibirske hladnoće koje su nam se već uvukle u kosti i predviđaju skorašnju budućnost Cherkeza (ako nas bude nakon 21.12.2012.).
„Petoljetka“ ne nudi socio-ekonomske reforme za narednih pola stoljeća na tlu post-komunističkih republika, nego simbolički prekida studijsku pauzu od prvijenca „Kuda Poshol“ iz 2007., ovoga puta na rodnom nam slavenskom Hrvatskom jeziku, bez petljanja i lomljenja među ruskim stihovima. Ipak, Rusija je itekako u srcu Cherkeza, pa ih tako i opsjedaju divne plave oči/Mlade snahe, zgodne Ruskinje i od zaluđenosti pišu ljubavnu litaniju obavijenu bestijalnim bičevanjem gitare čije suze prati vječno melankolična truba u „Miss Vladivostoka“. Prokrvareno srce liječe eliksirom života – rakijom, leitmotivom albuma koja je dobila i svoju pjesmu gdje komični doprinos daju djevojke LeZbora, udišući pjesmi posebnu aromu, ali i aludirajući na glas njorgave žene. Njoj je logični nastavak „Smugljanka“, elegična oda o seljanki-partizanki gdje će momci zagrljeni nespretno zaigrati na dinamične pjesničke slike.
Nesumnjivo je jedna od glavnih kvaliteta „Petoljetke“ nepredvidljiva unutarnja stuktura pjesme, pa nerijetko prijelazi u melodijskim linijama iznenade svojom promjenom karaktera, a karakteri albuma itekako su (prirodno) ćudljivi. Oni se izmjenjuju od melankolije do histerije, od trezvenosti do opijenosti, od sabranosti do banalnosti. A banalnih i začudnih punk-rock trenutaka ne nedostaje, pa tako dobivamo re-interpretaciju pjesmice „Čunga-čanga“ iz dječjeg sovjetskog animiranog klasika „Katerok“ . U njoj Rajkov vokal neodoljivo podsjeća na Prlju iz Leta 3, a cijela stvar o „mitskom mjestu Čunga Čangi“ i uzornom momčiću rezaču djeluje kao izgubljena traka s albuma „Jedina“.
Album tako među nostalgičnim motivima za minulom prošlošću plete narativ sovjetsko-ruskog prefiksa. Tematski je ispunjen romantiziranom ljubavnom boli i sentimentalnošću prema pastoralnoj idili gdje spektar „instrumenata s emocijom“ cjelini daje vjerodostojnost, pa će slušatelj poželjeti da uz zvuke harmonike i trube dijeli bol i popije koju s napaćenim pjesnikom. Međutim, Cherkezi možda i nisu svjesni mogućeg posrnuća iz iznimnosti u monotoniju čije naznake album daje pri sredini cjeline, na trenutak vapeći za restrukturiranjem i još pokojom pjesmom za savršeno djelo kojem se opasno približava. „Petoljetka“ unatoč tome zaslužno pretendira na titulu albuma godine, poslana u pravo vrijeme da nas grije u i dalje recesijskim zimskim noćima.
No dočeka li nas doista apokalipsa, „Petoljetka“ je svakako prigodan soundtrack za odlazak u pizdu materinu, a preživimo li majansku i kozmičku zajebanciju, 2013. nesumnjivo će biti će godina Cherkeza.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2012.)