Chico Freeman Quartet u Lisinskom – jazz bratstvo i jedinstvo na djelu

Bubnjar Luigi Galati pred publikom je u petak navečer u popunjenu malu dvoranu zagrebačke KD Vatroslava Lisinskoga stupio zajedno s najavljivačem Davorom Hrvojem i već za Hrvojeve uvodne riječi počeo batićima ‘prebirati’ po svome setu.

Chico Freeman (Foto: Mario Juričić)
Chico Freeman (Foto: Mario Juričić)

Na pozornici je, uz korištena glazbala, bio postavljen i električni klavir za kojim klavijaturist Caryl Baker nije posegnuo ni u jednome trenutku. Nije mu, bit će, došlo. Kad tijekom skladbi nije svirao sopran ili tenor saksofon, vođa sastava, tamnoputi američki duhač Chico Freeman (1949), ležerno je sjedio za stolićem što je stajao pored njegova sviračkoga mjesta. U jednome od obraćanja publici povjerio nam je da nastupa u tuđim hlačama, onima kontrabasista Emanuela Schnydera, budući da mu je služba zagrebačkog hotela u kojem su odsjeli, s glačanja vratila hlače nekog drugog gosta. Premalene. Nakon burnoga pljeska po svršetku gotovo dvosatnoga nastupa otpočetoga u 20.15 h, četverac se vratio na pozornicu samo da bi se još jednom zahvalno naklonio. Bis, je li, nije standardan dio koncerta, sve se češće zaboravlja.

Chico Freeman Quartet u Lisinskom (Foto: Mario Juričić)
Chico Freeman Quartet u Lisinskom (Foto: Mario Juričić)

Navedeno nije glazba, no jesu trenuci i postupci što su zgodno pridonijeli općem ugođaju.

Zvuk je bio savršen. Majstoru tona – ime mu nažalost ne znamo – najdublji naklon i srdačan rukoljub. Tijekom tiših odsječaka izvedbe, svaki je slučajni šum ulazio u zvučnu sliku i, moglo bi se reći, ovako je ili onako nadograđivao – u jazzu, ilitiga improvizacijskoj glazbi džezerskog usmjerenja, greške ne postoje. Sve ono što nije bilo u planu postaje dijelom stvaralaštva na licu mjesta, čak i ako ne dopire od glazbenika.

Chico Freeman Quartet u Lisinskom (Foto: Mario Juričić)
Chico Freeman Quartet u Lisinskom (Foto: Mario Juričić)

Pa tako i, primjerice, prigušeno rafalno (dzuk-dzuk-dzuk-dzuk-dzuk-dzuk) okidanje fotoaparata, kašalj, pročišćavanje grla, pad olovke ili mobitela na pod… Freemanovo poduže podešavanje piska, usnika i vrata saksofona pri početku nastupa, moglo bi se doživjeti i tumačiti i kao profesionalcu neprimjeren kiks, ali i kao prihvatljiva nuspojava koja utječe na tijek zbivanja, ali ne nužno negativno. Dok je saksofonist bez žurbe prilagođavao glazbalo, ostatak sastava krasno je svirao.

Chico Freeman Quartet u Lisinskom (Foto: Mario Juričić)
Chico Freeman Quartet u Lisinskom (Foto: Mario Juričić)

Otvoreni svemu što im uhu i duhu godi, Chico Freeman i ekipa švicarskih nastanjenika – jedan s talijanskog, drugi s francuskog, treći s njemačkog govornog područja: bratstvo i jedinstvo na djelu – u svoju talionicu bezrezervno i bez diskriminacije propušta svako poticajno nadahnuće, na ovom koncertu s mjestimično čujnijim afro-orijentalnim i južnoameričkim uplivima polegnutima mahom na post-bop podlogu, no unatoč tome ne izlaze iz područja ugodnog i prilično pitkog zvuka akustičnog jazz kvarteta sposobnoga istovremeno biti kakofoničnim i melodioznim, začudnim i naizgled konvencionalnim, radiofoničnim i eksperimentalnim, prizemljenim i uzvišenim. Precizni i jasni, a opet slobodni i neukalupljeni, svirajući osobitom opuštenošću i lakoćom, uz zamjetnu dozu ljudskog i glazbenog drugarstva, uz istaknutije doprinose fluidnih, maštovitih, razigranih i nenametljivih, nerijetko ganutljivih pasaža Freemana i Bakera, Chico Freeman Quartet prošetao je kroz desetak, što vlastitih, što tuđih skladbi (“Passion Dance” McCoya Tynera, “Seven Steps To Heaven” Milesa Davisa i Victora Feldmana, “Moment’s Notice” Johna Coltranea), da bi – možda je ljepota u uhu šlušača – najčarobnije sfere dosegao u bluesom natopljenima “Soft Pedal Bluesu” Stanleya Turrentinea i Freemanovu “Essence of Silence”.

Drugi koncert 25 (!) sezone ciklusa jazz.hr malo je koga mogao ostaviti nezadovoljnim.

(KD Vatroslava Lisinskog, mala dvorana, Zagreb, 6. ožujka 2015.)

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh