Iako je Chris Cornell naučio svoju publiku na neočekivane iskorake u solo karijeri 2009. objavljivanjem albuma ‘Scream’ kad je bend zamijenio hip-hop i R&B producentom Timbalandom, novi album ‘Higher Truth’ koji dolazi četiri godine nakon akustičnog live uratka ‘Songbook’ ipak ne nudi takve iskorake.
U dobrom dijelu u pristupu odiše akustični duh kao i na „Songbooku“, ali osjetno je da se Cornell zvukovno vraća svom hvaljenom prvom solo albumu „Euphoria Morning“ iz 1999. godine. U neku ruku želja za provociranjem i istraživanjem nekih drugih terena vjerojatno je splasnula spoznajom da je pronašao čvrsto uporište na sceni u nostalgičnom grunge valu; Soundgarden je ponovno aktivan, a shvatio je kad nastupa solo, da u akustičnom pristupu pobire lovorike pred publikom. Naravno ne treba izgubiti iz vida i Audioslave fazu u kojoj je istestao ono što se u okvirima teškaškog rocka danas drži komercijalnim zvukom.
„Higher Truth“ je zanatski iskovano djelce čiste ugode, kao da je Cornell sredovječni hippie, a ne sredovječna pjevačka legenda najpoznatijeg četverolista grunge scene. To njegovo filigransko oblikovanje vokalnih dionica upada u uho već uvodnom „Nearly Forgot My Broken Heart“, koja je i remekdjelce maštovito uguranog širokog spektra instrumentarija. Jest da je riječ o klasičnom američkom stilu građenja fabule u pjesmi, no sve je u zvukovnom skladu koje producent Brendan O’Brien nije (na sreću) zapeglao na način kako on to već zna učiniti.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=KhJ9IwYc5NU[/youtube]
U nastavku s „Dead Wishes“ i „Worried Moon“ Cornell glazbeno tkivo plete decentno spajajući jedva primjetne utjecaje Indije i američkog countryja kroz prizmu akustične cepelinštine. S „Before We Disappear“ i „Through The Window“ jasno je da je riječ o albumu kojem dominiraju balade i da sve ovisi o tome s koje strane će im Cornell prići, tako da poletna „Only These Words“ pred kraj zvuči kao da ne pripada ovom albumu. No Cornell ne dozvoljava sebi nekadašnje grungersko-heroinsko poniranje u emotivni bezdan, kad da svaki put udari na gitari neki dur koji ga vrati s ruba onemogućavajući patnji da prevlada. Bez obzira koliko god on bio izvrstan interpretator, središnji dio albuma zapada u monotoniju njegove baladne neumoljivosti posebice kad postaje jasno da je naslovna lennonovski obojana „Higher Truth“ u tom dijelu za pola koplja slabija od uvodne „Nearly Forgot My Broken Heart“. Osim već spomenute „Only These Words“ album plovi u istom ozračju do posljednje „Our Time In The Universe“ gdje se po posljednji put ritam malo razuzdao i pružio nešto što bi se moglo doživjeti kao zaostatak „Scream“ faze, ali manje ‘ekstremno’ upakirano.
Cornell još uvijek nije zaboravio svoje slomljeno srce, ali je debelo ušao i u onu sredovječnu fazu mudrosti kad se prvo odvaže pa tek potom nešto učini. Može se reći da se predvidljivo igra nepredvidljivošću. Iako glazba ne voli predvidljivost, obzirom na njegovo iskustvo, to mu polazi za rukom, kao što mu polazi za rukom i repozicioniranje svoje glazbe starijoj dobnoj skupini koja i nije nužno odrasla na Soundgardenu.
Ocjena: 7/10
(Universal, 2015.)