Chui ‘The Second Arrival’ – vanzemaljac želi ostati

Elektro-jazz priča koja je započela prošle godine kad se instrumentalno društvo iz benda Mangroove (Toni Starešinić, Đuro Dobranić i Andrej Jakuš) okupilo i počelo eksperimentirati sa zvukom prozvavši se Chui dobila je svoj nastavak.

Chui 'The Second Arrival'

„The Second Arrival“ naziv je drugo albuma grupe Chui, koji je u međuvremenu doživio i određene unutarnje promjene. Chui je sada dvojac Starešinić-Dobranić koji oko sebe okuplja različite gostujuće glazbenike, a napustio ga je trubač Andrej Jakuš, koji je tako omamljujuće ‘cijedio’ prigušenu trubu u stilu Milesa Davisa na prvijencu. Jakuš je također učestvovao u radu na „The Second Arrival“ ali samo na pjesmi znakovita naslova „Can We Be Friends?“ – sjetnom jazzy chill outu koji svoje korijene traži u ugodnom hammond ozračju 70-ih godina prošlog stoljeća.

„The Second Arrival“ općenito naginje ka komercijalnijem plesno-zvučnom ozračju u odnosu na prvijenac, no to ga nimalo ne čini lošijim, jer i dalje posjeduje dosta elemenata iznenađenja. Prvo takvo veće iznenađenje je druga po redu „Venus Vs Mars“ koja je osmišljena kao radijski skeč intervju (Željka Veverec i Matthew McGrath) na temu domaće turističke ponude viđene kroz oči (izvanzemaljskog) stranca. Po pristupu može je se smatrati svojevrsnim hommageom onoga što je Frank Zappa radio u „Valley Girl“ kad se na sličan način sprdao s Kalifornijom. A to neko naslanjanje na rock donosi i uvodna „Chui’s Waltz“ u kojoj potentni rif na klavijaturama nosi cijelu pjesmu.

Obzirom kako je Jakuševa truba igrala značajnu ulogu u zvuku grupe, na „The Second Arrival“ nadomještena je saksofonom kojeg također majstorski i u duhu cijele priče svira Vojkan Jocić koji je najupečatljiviji trag ostavio na skladbi „Umfufu“. Koliko su Starešinić i Dobranić cijela kičma cijele priče najviše se osjeti u njihovoj međusobnoj glazbenoj improvizatorskoj isprepletenosti u „Bedtime Story“, ambijetalnoj u „Kalelargi“ (koja je posveta košarkašu Krešimiru Ćosiću – čovjeku s druge planete, kako ga Chui doživljava) i naposljetku posljednjom laganom vožnjicom „Chui Is Here To Stay“ – ona je ujedno i stav koji govori u prilog da se ‘došljaku prvi dolazak svidio’ i kako tu namjerava i ostati. U to ime mu treba zaželjeti i sreću, jer ovdje gdje je došao dobra glazba je uvijek u deficitu.

I naravno sve ovisi o tome hoće li će ga lokalni domoroci prihvatiti, jer za puno njih su nepojmljivi i daleki zvučni krajolici koje slika Chui. Klaatu barada nicto, Chui.

Ocjena: 9/10

(Dancing Bear, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X