Cinkuši: Čovjek bez tradicije ne postoji

Cinkuši su definitivno posebna biljka na hrvatskoj glazbenoj sceni. Ovaj etno bend postoji već dvadesetak godina, a svojim koncertima nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Prvi takav sljedeći dogodit će se u Močvari, 29. prosinca u sklopu programa Vrelo zvuka. Cinkuši će tom prilikom promovirati novi album ‘Krava na orehu’, a tom prigodom smo porazgovarali smo s članovima ove grupe.

Cinkuši

Na novi album smo čekali osam punih godina koliko je prošlo od albuma „Špiritus Sanctus“. I ranije su Cinkuši bili poznati po dužim pauzama između albuma, ali ipak se tu radilo o 4-5 godina. Što se događalo da se album ovoliko oduži?

Kako u životu nekog čovjeka postoje određena razdoblja obilježena raznim fazama i vanjskim utjecajima, tako su se i u životnom putu benda dogodile neke stvari koje su rezultirale usporavanjem „Cinkuš kuhinje“.

Naš kolega violinist i prijatelj Igor Barić pretrpio je moždani udar u fazi samog završavanja albuma. Materijal je bio snimljen, stalo je na miksanju. Globalne promjene u diskografskom svijetu i potpisivanje ugovora u davno „zlatno“ doba, usporilo nas je neočekivanim udjelom financiranja velikog dijela albuma. Pa se  naravno automatski sve razvuklo.

U međuvremenu smo organizirali benefit koncert za Igora. Ne „humanitaran“ jer kod nas je to tako lijepo uređeno da muzičari odrade besplatno program, ostalu organizaciju platiš; država, banka, Zamp… uzmu porez, a potrebiti za kojeg se sve organizira dobije nevjerojatno malo. No, u ovom slučaju uskočili su svi, i hvala im velika još jednom na tome:  Hladno Pivo, Picksiebner, Boris Leiner, Bruno Vorberger, Miljan Bakić, Kornel Šeper (Močvara), Tomica Noršić, Vlado Sokačić i Igor Ivanković (tonci), Tomislav Fiket (Bad Habit- dizajn),Vesna Mitar (PR), Jiggy (plakati), Marko Kovačić Kova i Silvio Novosel (radio jingl), Buč (HGU), Matija Kruhonja (gulaš) i vinarija Jarec Kure.

Nakon uspješnog koncerta, rodila se ideja za pjesmom kojom bismo dodatno pomogli Igiju – violini na bolovanju. Nastala je pjesma „Deca moja deca“. Kako album još nije bio tiskan, stigli smo uvrstiti i tu pjesmu. Nadamo se da će biti od pomoći.

Dok se album kuhao, izbacivali ste poneki single (ako se u ovo vrijeme objava spota može nazvati singlom). Sve je počelo još tamo u prvoj polovici 2014. kada je objavljena pjesma „Tiček“ na kojoj gostuje Darko Rundek. Znači li to da se album dugo kuhao, odnosno da su pjesme kapale ‘malo po malo’?

Cinkuši žive kroz glazbu, tako nastaju naše pjesme. Malo, po malo, da. Bez posebne strategije i forsiranja. Nakon „Tičeka“ nastao je spot „Oj, mladosti moja“. Oba je režirao Darko Drinovac. Trenutno se završava najnoviji video nastao na pjesmu Deca moja deca. Moramo zahvaliti Tomislavu Fiketu na njemu.

Bez obzira na ove diskografske pauze, Cinkuši su svih ovih godina rado viđeni gosti u mnogim klubovima, a vaši koncerti uvijek su jako dobro posjećeni. Koja je vaša tajna odnosa s publikom?

Bed je kad si fejk, publika to prva skuži. Možda nismo na koncertima previše pričljivi, ali kroz glazbu dajemo emociju koja se prepoznaje i prihvaća. Razlog dodatne popunjenosti je i mala, ali jaka ekipa koja nas prati i ne propušta naše svirke.

Gledajući vas na pozornici, stječe se dojam da u svemu jako puno uživate. Koliko je važno da jedna ovakva grupa, koja svira zajedno više od 20 godina, uživa u svojem radu? Je li ta dobra atmosfera prisutna i na probama? Vjerujem da ste nakon svih ovih godina stvorili neraskidive veze…

Da lijepo rečeno, neraskidive veze su u pitanju, dvadeset godina vidimo se svako-tjedno. Prostorijica nam je u Gornjem Vrapču, tam smo uglavnom srijedom, ako ne i još koji dan. Da, brinemo se da atmosfera bude dobra, ali nekad stvar izmakne kontroli pa postane euforična, to naravno nije dobro. Naboj naše svirke je pozitivan, pa su i probe takve, trudimo se na probu i u mjuzu donjeti najbolje iz naših života. Kad nam na probama nebi bilo dobro,  nebi ni svirali tolike godine, novac definitivno nije satisfakcija koja se dobiva iz ovog benda.

Cinkuši ‘Krava na orehu’

Vašu glazbu je najlakše nazvati etnom, ali ona je puno više od toga. Ima tu elemenata raznim glazbenih stilova, a ja, ponajviše zbog vaših koncertnih nastupa, najradije koristim sintagmu folk punk. Kako biste se vi sami opisali?

Prije trideset godina u Engleskoj su se sastali diskografi kako bi utvrdili naziv za tada rastući trend, a to je World music. World music je tako 1987. određen kao naziv određene glazbene kategorije, odnosno ladice, radi lakšeg snalaženja na policama dućana uz jazz, rock, klasiku itd. U Hrvatskoj se uvriježio naziv etno, što je baš u slučaju Cinkuša pomalo neadekvatan jer je nejasan.

Cinkuši su puno više od samo percepcije etna ili folka, jer je bend u svom izričaju puno kompleksniji i slojevitiji. Još je pokojni Boško Petrović u bendu prepoznao jazz, drugi tu vide folk, punk, rock, psihodeliju, poeziju, teatar, svega tu ima. Cinkuši su sve to zajedno pa ma kako se to zvalo.

Tradicijske melodije, ritmovi i pjesme su trajna inspiracija Cinkuša, ali ponekad i samo osnova za slaganje pjesama. Koliko tradicija ima utjecaja na vas? Slušate li tradicijske napjeve pa iz njih izvlačite inspiraciju?

Čovjek bez tradicije ne postoji. Svi smo mi odrasli pod nekakvim utjecajem. Ako se ne sramiš svojih korijena, onda ih i slušaš i pjevaš, sviraš i osjećaš. Definitivno su inspiracija. Svatko od nas na probu nosi svoju prtljagu, svoj back-ground i svoje viđenje tradicije, na razinama na kojima mi sklapamo glazbu nema konvencija, pa i pojam tradicija nema veze sa normama i klišejima, vež samo sa osjećajima koje nam naša baština prenosi.

Uz tradiciju, jako velik utjecaj na vas svakako ima Miroslav Krleža i njegove Balade Petrice Kerempuha. Znate li ih napamet? Recite nešto o povezanosti Cinkuša i Kerempuha.

Balade Petrice Kerempuha su svakako najsavršenije Krležino djelo u stihovima. Stilski složeno,  nerazumljivo bez jednog prisnog odnosa prema kajkavskom jeziku. Tu smo doma. Nadograđujući pučku tradiciju kroz grotesku i nadrealizam,  pišući o patnjama naroda i proždrljivosti okrutnog feudalnog svijeta, Petrica Kerempuh mora biti i patnik bogec i erudit istovremeno. I tu smo doma. Osjećamo da smo mi mali ljudi i danas pod čizmom moćnika i možda bar malo nastavljamo posao kojeg je Krleža namjenio Pertici, a to je drmanje uspavanih, da bar plešu i smiju se , ako već ne žele dizati barikade. Sve je bolje od hipnotiziranih hodočašća shoping centrima vikendom. Pognute glave birati salame 🙂

Hrvatska ima prilično dobru etno scenu (Cinkuši, Kries, Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Veja, Kazan, Čipkice…), no posljednjih nekoliko godina nema organiziranu promociju naše glazbe van Hrvatske. Svojedobno je to pokušavala raditi HGU, a sada vidimo da nema takvog što dok sve zemlje u okruženju razvijaju etno glazbu i van svojih granica pa tako imamo primjer da, recimo, jedan mađarski tamburaški bend (Sondorgo) koji izvodi srpske i hrvatske pjesme dobije popularnost u zapadnoeuropskim zemljama. Srbija ima časopis za etno glazbu, Slovenija jedan od najjačih world music festivala, a kod nas je sve to jako slabo zastupljeno. Kako to komentirate?

Hrvatska ima dobru scenu , no s njom se sustavno nitko ne bavi, već to čine pojedinci sami za sebe. Svojedobno je pri HGU postojala etno sekcija koja se bavila promocijom te scene, pa je tako Hrvatska nekoliko godina sudjelovala na najvećem svjetskom world music sajmu WOMEX (World Music expo). Radile su se prigodne kompilacije i prezentacije. Nema te glazbe dovoljno u medijima, u eteru, za što je dobrim dijelom zaslužna upravo etiketa etno jer na neki način getoizira tu scenu.

Nastavno na prethodno pitanje, kod nas se prema etno/world music glazbi još uvijek većina odnosi kao prema nečemu nazadnom. Jako je malo grupa drugih žanrova (jazz, rock, pop…) koje koriste barem dijelove tradicijske glazbe u svojem izričaju. Isto tako se ni u medijima ne događaju previše pozitivne stvari za etno glazbu. Može li se to promijeniti i kako?

Jedno je osobna inicijativa, odnosno odabir samih glazbenika koliko će koristiti elemente tradicije u svojoj glazbi. A drugo je nedovoljna zastupljenost u eteru, što zbog vlastite neorganiziranosti i prodornosti, te već spomenute getoizacije, a time i nedovoljne podrške glazbenih urednika u medijima.

Gledajući vaše koncerte i slušajući vaše albume, teško se ne zapitati kako Cinkuši nisu uspjeli stvoriti neko ime i van naših granica. Još ste 2003. bili zastupljeni na kompilaciji „The Rough Guide To The Music Of The Balkans“ – jeste li tada ili nakon toga imali nekih ponuda za nastupe ili objavljivanje albuma van Hrvatske? Zanima li vas sada nešto na tom polju?

Uvrštenost na kompilaciju „The Rough Guide…“ možemo zahvaliti tadašnjoj promociji prvenstveno Kopito Recordsa koji je zajedno sa Croatia Recordsom bio izdavač našeg prvog albuma „Zeleni kader“. U to doba se intenzivnije bavilo promidžbom hrvatskih glazbenih snaga prema globalnom i world music tržištu. Nastupa u inozemstvu je bilo,  i podosta njih na predivnim i posebnim mjestima i festivalima; Italija, Austrija, Češka, Mađarska, Malta, Poljska, Nizozemska, Belgija, Švicarska. Njemačka…  Album je tek izašao moramo ga obraniti prvo na domaćem terenu :). Volimo svirati u inozemstvu i nadamo se daljnim  ponudama.

Cinkuši

Okrenimo se koncertu u Močvari. Promocija obično donosi poseban koncert. Što možemo očekivati od Cinkuša 29. prosinca?

Pripremamo veliki koncert sa mnogobrojnim gostima od kojih dobra većina gostuje na albumu. Plus ekstra bonus – iznenađenje. Dostojno tuluma za kraj godine. Idemo dobro završiti da bi se čim bolje nastavilo. Ili kako kažu za Cinkuše: Preporuča ih se u velikim količinama na kraju dana, kad  je već sve obavljeno!

Album je objavljen prije nekoliko tjedana. Kakve su dosadašnje reakcije? Jeste li zadovoljni njima?

Mi smo zadovoljni, ekipa naših najvjernijih pratioca je zadovoljna i več znaju pjesme na pamet, a k tome se i poprilično pisalo o albumu. Dosada je izašlo dosta recenzija i sve su pozitivne. Lijepo je čuti da nam je „Krava na orehu“ možda najbolji album koji se po opasno približio listi pet najboljih 2017. kako kaže Dubravko Jagatić.  Aleksandar Dragaš je zabilježio da smo „jedan od najsamosvojnijih hrvatskih sastava“, Dragutin Matošević spominje nepredvidivost i lakoću mijenjanja muzičkog rukopisa dok Toni Matošin potvrđuje svoj davno prije stečeni dojam da smo odlični baštinici glazbe cijepljeni protiv artističke uskogrudnosti i zanatske ozbiljnosti. Darko Jergović:..“ unikatna grupa kultnog statusa“, Ivan Laić: „..jedinstvena pojava na ovdašnjoj sceni“. Hvala im svima.

I za kraj – recite s kime ste radili na albumu?

Na albumu su  gostovali Darko Rundek na pjesmama „Tiček“ i „Deca moja deca“. Na potonjoj sudjeluju još i Zoran Perić Zok iz Picksiebnera, Igor Pavlica na trubi i Krešo Oremuš na usnoj harmonici.  Na pjesmi „Ulica birtija država istina“ gostuje Dorotea Radušić sa vioončelom, dok su se „U gori raste zelen bor“ pridružili, kako Aleksandar Dragaš kaže, „moćni zbor“ dragih naših prijatelja. Sve njih i mnogobrojnu družinu Cinkuša (Tihomir Kruhonja-kontrabas, Mirko Radušić – ak. gitara,  Nebojša Stijačić – el. gitara, Marko First  – violina, Nikola Santro – trombon, Natalia B. Radušić – mandolina i Marko Meštrović – djembe i bubanj ) fino je posložio Dragutin Smokrović Smokva u svojoj producentskoj kuhinji, dok su za snimanje zaslužni Jura i Ivan Havidić.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh