Seven That Spells u Tvornici – soundtrack potapanja Atlantide

Tradicija zatvaranja koncertne sezone u Tvornici avangardnim psihodeličnim krautrock bombardiranjem ispoštovana je i ove godine.

Seven That Spells u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Veliki pogon bio je solidno popunjen kao i na svakom dosadašnjem godišnjem okupljanju te vrste kad je u pitanju Seven That Spells koji odavno diljem svijeta oduševljava poklonike svojim pristupom glazbi. Prošle godine u isto vrijeme djelomično predstavljen dio „OMEGA“ opusa kao finalnog poglavlja albumske trilogije „The Death And Resurrection Of Krautrock“ ovog puta je zaživo na pozornici Tvornice kulture u cijelosti mjesec dana prije službenog objavljivanja fizičkog nosača zvuka.

Riječ je o do sada najboljem materijalu koji su Seven That Spells snimili u karijeri u suradnji s bubnjarom Blakeom Flemingom iz američkih The Mars Volta, koji naravno nije osobno svirao sinoć, ali je zato svih pet poglavlja s albuma dostojno prezentirano u originalnoj zamisli gdje nije postojalo prostora niti za jedan takt ili ton izvan zadane koncepcije.

Seveni jesu sačinjeni od instrumentalističkih virtuoza, ali njihova virtuoznost je u potpunosti predana i iskorištena za kreiranje glazbenog djela, a nipošto glazba ne predstavlja poligon za neko osobno egotripašenje. Dakle, izvrsnost je preduvijet da bi se s nečim kompleksnim poput „Omege“ uopće uhvatilo u koštac. Dakako druga je stvar provokativni stav lidera sastava Nika Potočnjaka u javnom i virtualno-internetskom životu spram dobrog dijela scene, ali nije da nema uporišta za tako nešto što vilom nazvati bahatošću.

Seven That Spells u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Seven That Spells su trenutno jedan od najkvalitetnijih i najinteligentnijih glazbenih poduhvata na ovim prostorima koji ne prestaje činiti ogromne pomake unutar žanra. Grupa je uistinu ubila formu bendovskog života u prošlosti i životarenja na osnovu raubanja nekih starih poglavlja. Stara poglavlja su balast. Ona uglavnom mnogima samo smetaju u daljnjem razvoju jer sve novo mora imati neku digresiju, neku poveznicu s nečim što je prošlost. Kod Seven That Spells toga nema. Živi se najveći glazbeni kreacionistički izazov sadašnjosti i to globalne. Grupa je uvijek najviše fokusirana na novi materijal, što bi trebalo biti prirodno stanje za sve kreativce. Potočnjak i društvo mu time jasno podcrtavaju okrutne imperative bavljenja glazbenim poslom općenito, posebice u tom ‘kreativnom sektoru’. Glazba je sredstvo komunikacije, vremena za skrivanja iza žanrovskih zavjetrina odavno su prošla, kao što je Potočnjak shvatio i sproveo u djelo koncepciju u kojoj gitara kao simbol rocka ne stvara atmosferu energičnim solima, već je ona samo segment zvučne slike u kojoj svaki instrument ima svoje mjesto, i što je u konačnici „Omega“ i donijela. Donijela je i puno veći vokalni angažman koji je u ovom trenutku dobrano inspiriran duhovnim i obrednim pojanjima ‘svetih ljudi’, što je rastući trend u mnogim progresivnim glazbenim segmentima današnjice, čak i u doom metalu.

Seven That Spells u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Publika je te promjene jako dobro prihvatila u u petak u Tvornici, kad se na momente sve činilo kao veliki bučni ritual neke okultne sekte čije višeglasje doziva neke nepoznate sile na nekom drevnom jeziku dok su se dugačka atmosferična poglavlja uskovitlavala, mijenjala agregatna stanja i potom se poput bujice koja je probila branu ubilačkom žestinom valjala i nosila sve pred sobom podižući razinu adrenalina. Seven That Spells su svoj izričaj doveli do nivoa da to sve zvuči kao soundtrack potapanja Atlantide.

Seven That Spells u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Jednostavno sad moram otići u digresiju, naime iz neke perspektive jedne državice koja je u ulozi stražnjih vrata Europe i čije stanovništvo se svakim danom sve više osipa, ovakve talentirane ambasadore kulture koji će izazvati znatiželju i raspoloženje na koju god pozornicu svijeta se popeli trebalo bi držati k’o kap vode na dlanu. Ako ne već neka viša institucija, onda bi bar strukovna trebala imati sluha, bar neka poput one komisija iz Hrvatskog društva skladatelja koja svake godine odobrava neke svote za inozemne proboje i podrške. Da bar članovi te komisije odu na neki drugi koncert osim Gibonnijevog i shvati da se treba osloniti na talente iz 21., a ne iz 20. stoljeća, ako uistinu žele pomoći. Ako se u Velikom pogonu Tvornice može okupiti publika izuzetno zahtijevnog glazbenog ukusa, ona koja uglavnom za razinu iskustva koju dobije od Seven That Spells po tako nešto putuje i do njemačkih klubova, onda bi trebalo biti preočito da u ovom našem škrtom vrtu raste egzotična biljka. Čovjek stvarno ne treba biti genije da bi tako nešto uvidio. U suprotnom, lako se može dogoditi da ćemo do Njemačke, ili u boljem slučaju Slovenije, potezati da bi vidjeli i čuli uživo Seven That Spells, ako njegovi članovi dignu ruke od brdovitog Balkana, jer mogu složiti europski ili japansku turneju kad god zažele.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh