Cinkuši u Ksetu – smisleni dvosatni punk folk raspašoj

Na koncert Cinkuša održan u četvrtak u KSET-u vrijedilo bi doći da su odsvirali samo uvodnu pjesmu “Neka cijeli svijet”, kulminacijski song iz legendarnog mjuzikla “Jalta, Jalta” Milana Grgića, Alfija Kabilja i Vlade Štefančića iz 1971.

Cinkuši - snimljeno u Tvornici na Dobrotvornom koncertu za Noinu arku (Foto: Noina arka/Facebook)

Rečeni milopojni domaći mjuziklski klasik preveden je u tomvejtsovski raskliman broj koji puzavo sporim tempom, hromim ritmom, kašljavim, neuredno razbarušenim međusobnim podupiranjem instrumenata, vođen snažnim, promuklijim od Waitsa glasom kontrabasista Tihomira Kruhonje, što je sve u posvemašnjem kontrapunktu s tekstom utopističko bajkovitog pogleda u svijetlu budućnost, postaje ingeniozno opor komentar stanja društva i države u kojoj preživljavamo, gdje nam (doduše, kao i uvijek) eksponenti organizacija koje smo,  ovcasto se nadajući manjem zlu zaokružili na izbornim listićima, neuvjerljivo bajaju o tome kako nas njihove vizije (!?), uz zanemarive nužne poteškoće, vode u livadu iz sna, zelenu i mirisnu, cvjetnu svu i nevinu, dok se oko njih i oko nas sve, sad već naočigled i nepovratno, raspada. Studijski zabilježena još na albumu “Domesticus Vulgaris” iz 2005., cinkuševski razlohana “Neka ovaj svijet” danas se, osobito u koncertnoj verziji, doima snažnije i aktualnije nego ikad, a uz dužno poštovanje prema nekima od suvremenih (samoproklamirano) društveno angažiranih snaga domaće estrade, ovako jaku sliku i točnu dijagnozu neposrednog svijeta u kojem živimo, u glazbenom obliku još nije ponudio nitko od njih.

Krik očaja, prihvaćenog stoicizmom našeg malog čovjeka kojem nigdar ne bu da nekak ne bu, ali ne i bez doze humora, je ispušten, a kad je već tako, dok još možemo, zabavimo se koliko možemo. Kako smo od njih već navikli, Cinkuši su nakon bajke o Zemlji sreće ponudili dve vure zdušno odsviranog, vrućeg i znojnog, u struju uključenog akustičnog (plus nenametljiva električna gitara) punk folk raspašoja u kojem se, kako već u samim izabranim pjesmama hrvatske baštine pretežno iz kajkavskog govornog područja, tako i u njihovoj interpretaciji, majstorski skladno stapaju radost i tuga, veselje i muka, optimizam i zlosluće, zanos i sjeta, ushit i poraz i tsl., pri čemu je jedan od nekoliko vrhunaca koncerta bila izvedba jedne od njihovih malobrojnih autorskih skladbi, odličnog “Mede”, koji nas također demagoški tješi da će, unatoč domaćem tatu, globalnoj pizdariji, recesiji i sivoj ekonomiji, sve biti u redu.

Ironično duhovita oporost Toma Waitsa, nemila sudbonosnost Nicka Cavea, pristojno raskalašena razigranost već na prvi pogled im razmjerno srodnih Poguesa, Gogol Bordella ili Taraf De Haidouksa, uz emotivnost i umjereno cirkusku aromu svih navedenih, osjetilne su senzacije koje, naravno, uz veliku dozu samosvojne autentičnosti, isporučuje ovaj sjajan osmerac.

Odrednica Cinkuša kao punk-folkera – što ih samo po sebi čini i rokerima, zar ne? – već je odavno obrazložena, a nije zgorega primijetiti da se u njihovu koncertnom izrazu može naslutiti i ponešto jazza. Ne u smislu glazbenog usmjerenja ili mogućeg iskazivanja  virtuoznosti u obliku podužih solo dionica, nego u smislu svojevrsne improvizacije, odnosno dojma da, iako nedvojbeno usvirani, pred publikom ne izvode tek pjesme koje su prethodno dobro uvježbali, nego ih upravo stvaraju na pozornici, držeći se poznatog im predloška i međusobno se osluškujući. Uostalom, mnoge pjesme Cinkuša su i aranžirane na način karakterističan za jedan odsječak jazza u kojem skladba nema ono što se čuje kao tečna i usmjerena zvučna linija, nego zvuči kao dugačak uvod iz kojeg se tek treba izroditi pjesma. Ali, ne, nego je pjesma baš to. Opušteno glazbeno razumijevanje bez sumnje je jedna od velikih vrlina ove složne družine koja u istom sastavu – bez promjene članstva, samo s dodavanjem srodnih duša – djeluje skoro dvadeset godina! Doista, postoji li još ijedan bend koji toliko dugo nije izgubio nijednog člana?

Osim zvučnog zadovoljstva, Cinkuši nude i vizualno, sa sedmero članova ravnopravno  poredanih (ovom zgodom, moglo bi se reći natiskanih) u prvom redu, od kojih se svaki ljujka i kreće u svojoj mikro varijaciji proživljavanja ritma i emocije, a što poprilično doprinosi ukupnom doživljaju grupe kao šarmantno rasklimane, ali pouzdane mašine koja sigurno ide svojim putom. Gledajući skakutanje, mali ples, trzaje i ostale, cikom i vikom popraćene pokrete u tom smislu posebno žive Natalije B. Radušić, čovjek istoga časa poželi kupiti i naučiti svirati mandolinu. Ma, k’o šiša električnu gitaru!

Još samo da je sve skupa trajalo od 20 do 22 h, a ne od nesretnih 22 do 24 sata (s čime ni glazbenici nisu presretni), bilo bi sjajno bez ijedne mrlje.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh