Interaktivni odsječak izravnog dijaloga glumaca i gledatelja ujedno i najuzbudljiviji dio predstave, komičnog ‘whodunnita’ gusto protkanog lokalizmima i neprestano osvježavanog šalama vezanima uz najfriškije društvene aktualije.
Središnji dio „Čistog ludila“ u kojem inspektor Obrijan, pardon, Obrvan (Damir Lončar) od publike traži pomoć u rješavanju tajne ubojstva pijanistice Isabel Czerny što se odigralo izvan našeg pogleda, iznad poprišta zbivanja, naslovnog frizerskog salona što ga vodi gej frizer i glumac družine Histerion, Anton Toni Britvić (Vid Balog), uistinu je neodoljivo zabavan.
Osobito u slučaju kad publiku, odnosno detektivske pomagače, postavljače pitanja i teza čine osnovnoškolci trećeg, četvrtog, petog razreda kao što je bio slučaj na izvedbi o kojoj je riječ. Pored dražesnih sumnjičenja, zaključaka i traženja tragova iz glava i usta desetogodišnjaka, pod sigurnim, šarmantnim, ali i primjereno autoritativnim Lončarevim vodstvom, poseban se čar oblikuje u prostoru improvizacije i napete neizvjesnosti koji nužno stvara ovakva interakcija, a na čije je varijabile glumačko-organzacijski ansambl Komedijina „Čistog ludila“ fantastično spreman. Dizanjem ruke, publika također „bira ubojicu“ između troje osumnjičenih, a to su rečeni Toni, potom njegova pomoćnica Barbara Mardešić (Nina Kaić Madić) te antikvar Eduard Laurenčić (Igor Mešin u alternaciji s Damirom Poljičakom), dok je pedantnom forenzičkom istragom od sumnje oslobođena gđa Shubert (Jasna Palić Picukarić, nagrađena nagradom za najbolju glumicu na 20. Festivalu glumca u Vinkovcima 2013.), „dama koja večeras putuje u Tunis“. Sumnje je, dakako, lišen i inspektorov pomoćnik Saša Buneta (Saša Buneta). I zatim, ovisno o izboru ubojice, slijedi jedan od tri moguća svršetka.
Kao što je i zamišljeno, taj je odsječak izravnog dijaloga glumaca i gledatelja ujedno i najuzbudljiviji dio predstave, komičnog „whodunnita“ gusto protkanog lokalizmima i neprestano osvježavanog šalama vezanima uz najfriškije društvene aktualije što, s obzirom na raskorak navodne suvremenosti i činjenice da je komad napisan u predmobitelsko doba pa se kontakt sa svijetom izvan frizeraja ostvaruje isključivo pomoću „čvrste linije“, cjelini daje neobičnu notu nadrealnosti.
Ostvareno u režiji Nine Kleflin prema komadu „Shear Madness“ (prijevod Vladimira Gerića) u koji su koncem 1970-ih Amerikanci Marilyn Abrams i Bruce Jordan preoblikovali dramu „Scherenschnitt“ (1963.) njemačkog autora Paula Portera te ga u punom sjaju prvi put postavili 1980. u Bostonu – da bi otad do danas igrao bez prestanka, u Bostonu i posvuda u svijetu – „Čisto ludilo“ nudi zabavu koja se može doživjeti i trivijalno nepretencioznom (zašto ne?), ali i kao ostvarenje pozitivna ozračja čiji nas sklop sastavnica, kako u programskoj knjižici zapisuje redateljica, motivira i „ohrabruje da budemo živi, pažljivi, otvorenih očiju, spremni i spretni prema svemu što se zbiva oko nas.“
(ZGK Komedija, Zagreb, 17. ožujka 2014.)