Coco Mosquito ‘l’after life by coco mosquito’ – jazz/funk fuzije na tragu najvećih

Riječ je o materijalu lišenom nametnutih tržišnih očekivanja i strategija, materijalu koji je Coco radio isključivo za svoj gušt, vođen najispravnijim mogućim motivom, a to je ljubav prema (vrlo kompleksnoj instrumentalnoj) glazbi.

‘l’after life by coco mosquito’

Gordan Muratović aka Coco Mosquito već dugo uživa status jednog od naših najboljih i najuspješnijih pop skladatelja, no štancanje hitova s grupom Jinx ipak je samo segment njegovog autorskog rukopisa. Osim za matični bend, pisao je pjesme i producirao albume brojnim drugim izvođačima, skladao namjensku glazbu poput one koju svakog tjedna možemo čuti u TV-seriji „Dnevnik velikog Perice“, ali malo toga dalo je naslutiti što će nas čekati na njegovom nedavno objavljenom solo prvijencu „l’after life by coco mosquito“.

Riječ je o materijalu lišenom nametnutih tržišnih očekivanja i strategija, materijalu koji je Coco radio isključivo za svoj gušt, vođen najispravnijim mogućim motivom, a to je ljubav prema (vrlo kompleksnoj instrumentalnoj) glazbi. Pritom je odlučio privremeno okačiti gitaru o klin i prihvatiti se programiranja, ritam mašine, synthova, basa i ukulelea, uz stvarno virtuoznu ekipu muzičara predvođenu četvoricom saksofonista (Mario Bočić, Miha Gyorek, Marko Gudelj i Jošua Kovačević) koji, zajedno s klavijaturistom Hrvojem Gallerom, basistom Nikolom Jerkovićem, perkusijama Hrvoja Rupčića te bubnjarskim sampleovima Alena Tibljaša i Berka Muratovića, uspijevaju dobaciti čak i do visina Word Of Moutha, legendarnog big banda još legendarnijeg Jaca Pastoriusa.

Baš poput tog nesretnog ‘Hendrixa bas gitare’, Coki je tvrdom funku našao najprirodnije moguće okruženje u jazzu, evocirajući pritom zlatna vremena njihovih fuzija u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. U „l’after life No. 1“ i „l’after life No. 5“ ima i Weather Reporta Joea Zawinula, također sastava u kojem je Pastorius svirao, kao i Headhuntersa Herbieja Hancocka, još jednog od onih koji su dokazali da u jazzu ima mjesta i za tada posljednje čudo tehnike zvano sintesajzer.

Sampleovi i drugi elektronski umetci album ipak čvrsto drže u sadašnjosti („l’after life No. 3“, bossanovom obojana „l’after life No. 8“) ili barem nešto bližoj prošlosti pa iz „l’after life No. 2“ proviruje „Bloodylon“ Miladojke Youneed, dok se u „l’after life No. 7“ prepoznaje i nešto na tragu fake jazza Johna Lurieja i Lounge Lizardsa. Usprkos kompleksnosti, ove će skladbe funkcionirati i na plesnom podiju, pri čemu se iz svake od njih da izvući nekoliko melodija i ritmova koji mogu poslužiti i kao predložak za buduće hitove.

Premda će vjerojatno biti pretežak prosječnom srednjestrujaškom obožavatelju Jinxa, „l’after life“ je bez ikakve dvojbe najimpresivnije djelo Muratovićeve karijere, album nakon kojeg ga više ne treba smatrati samo maherom za klasične pop forme, već i skladateljem sposobnim da se uhvati u koštac s bilo kojom glazbenom vrstom, ma koliko zahtjevna bila.

Ocjena: 9/10

(PDV Records, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X