Cold War Kids ‘Mine Is Yours’ – kršćanski rokeri ili ex-indie bend

Bend Cold War Kids se našao u nezavidnoj poziciji. Napustio je indie vode, ali nije snažno zaplivao u mainstreamu, no poencijala i za jedno i za drugo još uvijek ima.

Cold War Kids 'Mine Is Yours'

Kako se slažu religija i rock i je li rock glazba vrsta religije – čini se kao vječito pitanje puno suprotnosti. A eto, suprotnosti se privlače…

Američkom indie rock bendu stacioniranom na Long Beachu u sunčanoj Kaliforniji uporno se od strane američkih glazbenih medija imputira da svira kršćanski rock, a taj isti bend od tog epiteta pak bježi kao vrag od križa. Uistinu čudna situacija, obzirom da je kršćanski rock kao stil & stav utemeljen prije više od dvadeset godina, a njegovi pripadnici se itekako vole isticati tim epitetom. Stoga se nije teško priupitati u čemu je kvaka kad je riječ o grupi Cold War Kids.

Ono što može navesti na pomisao o kršćanskom rocku svakako je izražajan glas pjevača Nathana Willetta. Kristalno čist, muzikalan i na granici da može slušatelja dovesti u dvoumljenje da posumnja da je u pitanju ženski vokal. Kad se tome dodaju himnični refreni i „glomazna“ produkcija Jacquirea Kinga, trenutno jednog od najtraženijeg američkog producenata (Tom Waits, Kings Of Leon, Norah Jones, Modest Mouse), Cold War Kids više ne zvuče kao indie rock bend, već kao mainstream pop rock projekt od kojeg se očekuje da zagospodari top listama.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=bCHqK_KfADk[/youtube]

Momci imaju pozitivan stav prema životu i to su unijeli u svoj izričaj, no nalijepljena im je etiketa da su puritanski kršćanski rokeri, što im je to u neku ruku donijelo i osrednje ili loše kritike posljednjeg albuma koji im je trebao služiti kao odskočna daska. Možda će morati sačekati novu priliku i novi album (koji će biti vjerojatno tamnije obojen) da bi jače zasjali na indie nebu, jer se nažalost čini kako indie više nije kao u devedesetima s dobrodošlicom nastrojen svima frikovima i otpadnicima koji se nigdje ne uklapaju. Indie je danas nešto kao stil, okoštao u svom shvaćanju i prihvaćanju. Nešto kao religija…

Rock i religija, da se vratimo na početak ove recenzije i zatvorimo krug i možda prihvatimo činjenicu da ta religija ima svoja puritanska pravila i da su u njoj otpadnici svi oni na kojima se osjeti miris da bi mogli biti nešto drugo. Uvrnuto, zar ne?

U toj priči bend Cold War Kids (kakve li ironije sudbine u odabiru imena…) se čini neuklopivim u indie, iako je riječ o kvalitetnom bendu velikog potencijala na dotičnom „Mine Is Yours“ albumu. Kidsi su zarazni i hitoidni od samog početka i pjesme „Mine Is Yours“, preko „Louder Than Ever“ te posebno „Royal Blue“, ali u svemu posjeduju i dovoljno težine i senzibiliteta da u startu otpada pomisao da je riječ o plitkom proizvodu glazbenog mainstreama, čak i kad potpuno uđu u pop vode kao što je slučaj sa „Sensitive Kid“.

Nathan Willett i društvo znaju potegnuti i u rokerskoj maniri. U pjesmama „Buldozer“ i „Broken Open“ posjeduju snagu za pokrenuti cijeli stadion ispred sebe, jer Willett je u rangu pjevača kao što su David Gray, Tom Chaplin (Keane) i James Walsh (Starsailor). Zanimljivo je kako se Jacquire King poigrao s mainirizmom Toma Waitsa i uklopio Cold War Kids u tu priču u pjesmi „Cold Toes On The Cold Floor“ koja ujedno predstavlja i jednu od najboljih na albumu, a uvrštena je kao pretposljednja čime je postignuto da i u tom dijelu slušatelja zapuhne val osvježenja, prije posljednje himne „Flying Upside Down“.  Album koji bi na ovim prostorima mogao privući sve one koji se osjećaju fanovima Ramireza. To je ta priča.

Rock Cold War Kidsa nepobitno posjeduje određenu religijsku snagu i iz te pozicije se čini potpuno nebitnim jesu li ili nisu (prikriveni) kršćanski rokeri. Oni su s ovim albumom samo postali ex-indie band poput Kings Of Leon i to solidan ex-indie band. Pa tko voli…

Ocjena: 7/10

(Downtown Music / V2 / Universal Music, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X