Coldplay ‘Ghost Stories’ – gdje je nestao bend?

Ljubav ne traje vječno – glavni je narativ, ali i gruba realnost, šestog po redu studijskog albuma Coldplaya – nakon ovakvog albuma teško je više voljeti taj bend.

Coldplay 'Ghost Stories'

„Ghost Stories“ više je PR metodom, nego što uistinu jest, predstavljen kao konceptualni album u kojem se sve vrti oko spoznaje mladog čovjeka o klopkama života kad ljubavi nestane, a u sve je naravno umotana i medijska priča o turbulentnom odnosu između pjevača Chrisa Martina i glumice Gwyneth Paltrow čija veza je kroz iste te medije bila uvažavana kao britanski odgovor na Brad Pitta i Angelinu Jolie. Danak tog paperjastog tretmana u ovom slučaju platila je muzika.

Coldplay odavno nije bend kakav je bio primjerice na prva tri albuma („Parachutes“, „A Rush Of Blood To The Head i „X&Y“), ali bilo je kredita i na prošlom „Mylo Xyloto“ iz 2011. kad se bar moglo uvažiti to da je na snazi želja da neki novi pozitivni i živahni impuls dođe na mjesto odavno poznate sjete na kojoj je Coldplay sagradio ugledni imperij. No i u toj sjeti je ključalo u prvom dijelu karijere, znala je fino udariti ‘krv u glavu’.

„Ghost Stories“ je pak napuštanje doktrine „Mylo Xylota“ i traženje sigurne (sjetne) zone. To je prije začahurivanje u neki oblik iz kojeg ovaj bend može godinama bez rizika životariti. Iako su članovi istog i dalje potpisani kao autori cijelog materijala kroz što se razabire slanje poruke u javnost o koherentnosti i postojanosti benda kao jednog tijela, neki drugi postupci upućuju na to da taj projekt radi na drugim principima.

Za početak; je li uopće ikojem bendu kraj žive (i valjda zdrave) ritam sekcije potrebno kupovanje ritam podloga od jednog Timbalanda? Odavno se zna da Timbalandov ritam košta ko’ svetog Petra kajgana, bio on i običan dvočetvrtinski loop, kao što se također zna da je imati njega na albumu stvar prestiža u R&B svijetu. Samo što Coldplay nije u R&B svijetu, bez obzira na to što je moderno dobronamjerno gledati na labave stilske granice. Što na istom radi jedan Avicii? Jest da je dečko prokleto talentiran, ali je poznato da križa sve moguće stilove i od njih radi ‘urnebes salatu’ za široke narodne mase. No u narativi Coldplaya on nekako nema tu što tražiti, osim ako se ne radi o klasičnoj klaster-suradnji u kojoj zvijezda može samo sa zvijezdom, a nikako s nekim tko je još uvijek u redovima plebsa.

Uz sve ni Avicii nije zasjao u ‘svom svjetlu’ jer je singl „A Sky Full Of Stars“ bljutavo monotona plesna ‘kolotečina’ nedostojna ni after partyja nakon nastupa Davida Guette, a moment u kojem ta pjesma pred kraj albuma iskoči u prvi plan nakon cijelog albuma koji se izvrti bez da se uho zakvačilo za išta u tom moru molova i Martinovih narativa i falseta dodatni je poražavajući faktor.

Naslovnica albuma čini se jedina najzornije ilustrira zvučni zapis: od anđela su ostala samo krila, a i ona su u nekoj čudnoj poziciji da više podsjećaju na kopačke okačene o klin.

Ocjena: 4/10

(Parlophone/Warner Bros/Dancing Bear, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X