U posljednjih trideset i kusur godina glazba je, kao i svijet oko nas, doživjela nebrojene dramatične promjene koje, sudeći po novom albumu ‘All That Reckoning’, kanadski rodonačelnici alt-countryja nisu ni registrirali.
Cowboy Junkies, naime, još uvijek zvuče kao u danima debija „Whites Off Earth Now!!“ i nepoderivog, na samo jednom mikrofonu snimljenog klasika „Trinity Session“, što u prijevodu znači da je u prvom planu i dalje neodoljivo topli i sugestivni vokal Margo Timmins, praćen tihom, nenametljivom zbirkom arhaičnih američkih žanrova poput countryja, folka, bluesa i roots rocka.
Istini za volju, u izravnoj usporedbi s većinom njihovog opusa, „All That Reckoning“ mogli bismo proglasiti jednim od ‘najrokerskijih’ albuma Cowboy Junkiesa pa su „Sing Me a Song“ i „Missing Children“ blago distorzirani vokal i niz čvrstih, garažnih riffova Michaela Timminsa pretvorili u nešto na tragu PJ Harvey ili Patti Smith, dok nam pojedini, kroz različite efekte provučeni instrumentalni pasaži, primjerice u „Mountain Stream“, otkrivaju kako bi Velvet Underground & Nico zvučali da su se, umjesto amfetaminima, rasturali downerima.
Kakve-takve novine primjetne su i po pitanju tekstova koji se uz uobičajene ispovijedi i čežnje gospodara samoće ovoga puta dotiču i sociopolitičkih tema, istovremeno se zgražajući nad užasima koje ljudi svakodnevno rade jedni drugima („The Things We Do to Each Other“) i nudeći rješenje u obliku ‘pjesama ljubavi i nade’ („Sing Me a Song“).
S druge strane, „Wooden Stairs“ je nostalgični lament u kojem Margo zaziva neka jednostavnija, humanija i zauvijek izgubljena vremena, a „Shining Teeth“ i akustični finale „The Possesed“ lijepe, krhke i razružavajuće emotivne glazbene uspavanke na kakve su nas trajno navukli one davne noći u Holy Trinity crkvi u Torontu.
Ocjena: 8/10
(Latent, 2018.)