‘Crveno’ u EXIT-u – Mark Rothko (ne) prodaje apstraktno ekspresionističku dušu vragu

‘Čovjek se probija dok je mlad. Kasnije pazi da se mladi ne probiju.’ Aforizam Paje Kanižaja sažima i jednu od tema koje se provlače kroz dramski tekst ‘Crveno’ (Red) američkog spisatelja, dramatičara, scenarista, televizijskog i filmskog producenta Johna Logana (1961.), najpoznatijeg kao scenarista dvadesetak dugometražnih igranih filmova među kojima su najglasovitiji posljednja dva iz serijala o Jamesu Bondu (‘Skyfall’, 2012. i ‘Spectre’, 2015, oba u režiji Sama Mendesa) i tri za koje je nominiran za Oscara – ‘Gladijator’ (Gladiator, 2000., Ridleyja Scotta), ‘Avijatičar’ (The Aviator, 2004) i ‘Hugo’ (2011) Martina Scorsesea.

'Crveno' u EXIT-u (Foto: Foto: Radomir Sarađen)
‘Crveno’ u EXIT-u (Foto: Foto: Radomir Sarađen)

I sam u mlađim godinama svrgavajući svojim djelom ugledne prethodnike, nadrealiste, američki slikar ruskoga porijekla, apstraktni ekspresionist, kasnije i predstavnik tzv. lirske apstrakcije, Mark Rothko (rođen 1903. kao Markus Jakovljevič Rotkovič u današnjem latvijskom Daugavpilsu, tadašnjem Dvinsku Ruskoga Carstva, preminuo od vlastite ruke u New Yorku 1970. na pragu treće dobi, s prezirom je, odnosno strahom, promatrao nadiranje novih trendova, moda i zvijezda likovne umjetnosti, pop artista Andyja Warhola, Roya Lichtensteina, Jaspera Johnsa, Roberta Rauschenberga i drugih.

Loganova drama „Crveno“ smještena je u u Rothkov njujorški atelje, 1958-59., u vrijeme kada po narudžbi arhitekta Philipa Johnsona slika djela velikih formata koja će uresiti i osigurati dodatni ugled mondenoj, luksuznoj restauraciji Four Seasons u novoj zgradi Seagram u njujorškoj Aveniji Park što su je projektirali Johnson i Mies Van deer Rohe. Honorar je basnoslovan, posao unosan, prestiž zajamčen, no je li Rothku, već slavnom i bogatom, doista potrebno tako prostituirati umjetnost, izložiti je na neprimjeren način, u neodgovarajućem prostoru, pod neprikladnim osvjetljenjem – što je držao iznimno važnim – publici koja za nju i nije istinski zainteresirana? Prestaje li umjetnost biti umjetnošću ako služi kao dekor u snobovskoj restauraciji, postaje li umjetnost umjetnošću tek onda kad je kupac spreman za nju masno platiti? Prepoznaju li kupci sami što je umjetnost i žele li je posjedovati zato što im se sviđa ili im netko drugi, stručniji, mora odobriti izbor, da bi je potom izložili ponajprije zato što je djelo istog umjetnika „već kupila susjeda“?

Vječna pitanja o vrijednosti umjetničkog djela, nužnoj samodopadnosti velikana, snažnoj opreci između samopouzdanja i nesigurnosti, ničeanskoj napetosti između apolonijskog i dionizijskog, u Loganovoj su drami oblikovana kroz odnos Rothka (Siniša Popović) i njegova novog, fikcionalnog pomoćnika, mlaca Kena (Filip Križan) tijekom spomenutog razdoblja u kojem je Rothko izrađivao slike za Four Seasons i sve više razmišljao o važnosti uvjeta njihove prezentacije. Mladi Ken uznemirit će Rothkova crva sumnje i grickalo savjesti te će veliki slikar neočekivano – retrospektivno, naravno, dobro poznato – ipak poslušati zov duha, a ne materije.

'Crveno' u EXIT-u (Foto: Foto: Radomir Sarađen)
‘Crveno’ u EXIT-u (Foto: Foto: Radomir Sarađen)

Prezentiran kao, recimo, dijaloški esej s dva lica, u tri čina, „Crveno“ u režiji Matka Raguža više nastoji uživo mozgati, negoli ponuditi dojmljiv ili katarzičan prijepor dvojice živo uvjerljivih likova, polažući podosta na ugođaj efektno jednostavnog crno-crvenog scenografskog ambijenta (Matko Raguž i Zlatan Vrkljan) kojim dominiraju Rothkove slike (slike po Rothku: Zlatan Vrkljan i Ivan Marković) i „pravo osvjetljenje za njih“ (Marino Frankola i Dragan Micić), dok scenski prostor, dosjetljivim rješenjem postavljanja replika Rothkovih djela na zidove dvorane, ulazi duboko u gledalište, mada glumci ne prekoračuju rampu.
Najupečatljivijim se, najkazališnijim prizorom doima onaj u kojemu Rothko i Ken, gledatelju sakriveni iza velikog platna kroz koje naziremo samo njihove siluete, žustro nanose boju koja, u protusvjetlu, u kapima prska na sve strane, a što će poznavatelje asocirati na glasoviti dokumentarac „Misterij Picasso“ (Le mystere Picasso, 1956) Henri-Georgesa Clouzota u kojem je nastanak slika Pabla Picassa, upravo jednog od onih koje je Rothko nastojao skinuti s pijedestala, uvelike sniman s druge, stražnje strane posebno priređenih platna.

Loganova je predstava premijerno postavljena u londonskom kazalištu Donmar Warehouse, u prosincu 2009., s Alfredom Molinom i Freddiejem Redmayneom, u režiji Michaela Grandagea, da bi u ožujku 2010. nakratko preselila na Broadway, u John Golden Theater te osvojila šest nagrada Tony – za predstavu, sporednog glumca (Redmayne), režiju, scenografiju, oblkovanje svjetla i oblikovanje zvuka.

Temom dvojbene vrijednosti „službenog“ priznanja umjetnosti upravo se kroz slikarstvo, također s Picassom kao jednim od likova, no bez Marka Rothka, u audiovizualnom mediju možda najznamenitije pozabavio Orson Welles u humoristično-filozofskom dokumentarno-igranom eseju „Istine i laži“ (F For Fake, 1972) koji je, dugo zanemaren, u nedavnom, krajem 2014. objavljenom popisu najboljih dokumentarnih filmova svih vremena britanskog časopisa „Sight & Sound“ zauzeo petnaesto mjesto u izboru filmskih kritičara, a u sličnom je igralačko-provokativnom duhu ostvaren i briljantan dugometražni redateljski prvenac tajanstvenog britanskog risača grafita Banksyja, dokumentarac (možda i lažni) „Uradi i bježi“ (Exit Through the Gift Shop, 2010).

Na repertoaru zagrebačkog kazališta Exit se, zanimljivo, trenutačno nalazi još jedna predstava, monodrama „Izložak br. 49“ (prema priči „Nipple Jesus“ Nicka Hornbyja) u izvedbi Damira Poljičaka, koja ista neugasiva pitanja o smislu umjetnosti i određujućoj točki koja neko djelo ili čin kvalificira kao umjetničko sagledava uz više humora i iz gledišta malog čovjeka koji pokušava razumjeti.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X