Čudna vibracija između Cassandre Wilson i Zagreba

Je li malo nedostajalo da se i drugi put ne održi koncert Cassandre Wilson u Zagrebu, vjerojatno još uvijek nećemo saznati, no da je bilo nepotrebnih tenzija to se ne može poreći. Na sreću otvorenje 10. Vip Zagreb Jazz Festivala ipak se u utorak dogodilo gala koncertom u punoj velikoj dvorani Lisinskog.

Cassandra Wilson (Foto: Ojah Media Group / T. Moyo Photography / Aquarius Records)

Ne znam treba li vjerovati u karmu ili ne, no Cassandra Wilson i Zagreb su se opet skoro mimoišli. Prvi put zbog vulkanske prašine s Islanda, a ovog puta zbog fotografiranja. Naime nisu u utorak ništa skrivili hrvatski fotografi, već se pokazao spetljan i neefikasan menadžment ove jazz pjevačice, koji se nakon niza amaterskih greški i propusta odlučio ponašati poput neke ucviljene dive. A zbog istog menadžmenta je i koncert kasnio dobrih pola sata.

Prvo je jedan član iz tog službenog društva (nazvat ćemo ga osoba ‘A’) okupio sve fotografe oko sebe i naveo standardnu ‘prve dvije pjesme, bez fleša’ proceduru i rekao da će uskoro donijeti na potpis svakom ponaosob i izjave/ugovori o pravilima korištenja fotografija. Potom se saznalo, kako izjave/ugovori još nisu isprintani, da bi se pojavio novi čovjek (nazvat ćemo ga osoba ‘B’) zadužen za protokol koji je rekao kako će se smjeti snimati samo prva pjesma. Potom neko domunđavanje s direkotorom festivala Draženom Kokanovićem, nakon čega se ovaj ubrzanim korakom zaputio u backstage, vratio nakon desetak minuta i rezignirano izjavio da je menadžment u posljednjem trenutku zabranio fotografiranje koncerta. Tad se opet pojavljuje osoba ‘B’ i servira priču kako će cijeli koncert pokriti samo jedan odabrani fotograf koji će kasnije fotografijama namiriti sve redakcije, za što je ubrzo ustanovljeno da je dezinformacija.

Posljednja scena vezana za fotografiranje sastojala se u Kokanovićevom istovremenom moljenju i upozoravanju svih u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog da ne snimaju koncert, jer bi se u suprotnom moglo dogoditi da se Cassandra Wilson istog trena zaputi ka izlazu i prekine koncert. U tom ozračju gorkog okusa u ustima zbog ad hoc iscenirane drame od strane menadžmenta poznate pjevačice započeo je koncert. Mislim svaka čast svakome, ali u ovo vrijeme kad ne postoji mobitel bez ugrađene kamere, započinjati nastup s tim bremenom straha hoće li bilo tko iz publike ‘škljocnuti’ i time izazvati domino efekt blamaže na samom početku Festivala stvarno je suludo, a riječ je o najvećem izdanju Vip Zagreb Jazz Festivala koje će se sastojati od 15 gala koncerata koji će se održavati tijekom godine zaključno sa studenim.

Koncert je započeo s „You Don’t Know What Love Is“, skladbom koja otvara Wilsoničin album „Blue Light ’til Dawn“ iz 1993. i koji je u čast dva desetljeća od njegovog objavljivanja u cijelosti na ovogodišnjem koncertnom repertoaru pjevačice. U pratnji izvrsnog gitariste Brandona Rossa Wilson je uplivala u blues, točnije rečeno svoju karakteristični sklop bluesa i jazza u kojem kao slušatelj nikad niste načisto je li njen blues proizlazi iz jazza ili obratno.

„Come on in My Kitchen“ Roberta Johnsona, „Tell Me You’ll Wait for Me“ Charlesa Browna i Oscara Moorea , „Children of the Night“ Thoma Bella i Linde Creed, pa opet Johnsonova „Hellhound on My Trail“ i potom „Black Crow“ Joni Mitchell – nizale su se nakon „You Don’t Know What Love Is“ identičnim redoslijedon kao i na albumu „Blue Light ’til Dawn“, gotovo bez iznenađenja i uz savršenu izvedbu pratećeg benda, možda toliko savršenu da bi se moglo zapitati je li uopće bilo džezerske improvizacije na pozornici Lisinskog.

Koliko je uopće improvizacijski bio i bubnjarski solo koji je u sredini koncerta započeo kao zasebni dio u potpunosti stilski izdvojen od „Blue Light ’til Dawn“ kao cjeline, ili pak ‘čekanje’ bisa da bi se čuo solo na kontrabasu? Osobno gledano, nedostajao mi je taj neki ‘glazbeni susret’ cijelog benda izvan strogo određenih partitura. Nekako presavršen i previše očekivan nastup, i time potpuno omeđen bez puštanja mašti na volju (ne, nisam i dalje pissed off zbog zabrane fotografiranja), što ga ipak svrstava u klaster izvrsnosti, ali upitno koliko i u onaj krug nazaboravnih koncerata.

Tom nezaboravnom momentu najviše se prišlo na samome kraju i izvedbom „Strange Fruit“ Billie Holiday u dobro poznatom aranžmanu s Cassandrinog albuma „New Moon Daughter“ iz 1995. (kojem se također približava dvadeseta obljetnica). „Strange Fruit“ na bisu ujedno je poslužila Wilson i kao najava hommagea Billie Holiday kao najvećoj jazz pjevačici svih vremena i koji je pripremi za narednu 2015. godinu. A hoće li Wilson biti jednako uspješna kao Dee Dee Bridgewater na svom famoznom „Eleanora Fagan“ albumu iz 2010. tek će se vidjeti.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X