‘Da nije bilo Torrenta ne bih čuo za polovicu bendova koje sam zavolio’

Luka Belani se u intervjuu za Ravno do dna osvrnuo na svoju karijeru, medijsku pažnju koju dobiva, koncertnu situaciju ‘kod kuće’ i ‘vani’, ali je također iznio i jasan stav o kontroverznoj ACTA-i.

Luka Belani (Foto: Iva Jila Mahalec)

Mladi križevački kantautor Luka Belani posljednjih je godina dovoljno marljivo radio i obišao klupske i festivalske pozornice da bi doista njegovo ime prepoznali i povezali s daškom svježine u pomalo ustajaloj atmosferi domaće glazbene „produkcije“. Prošle je godine objavio drugi studijski album „Changin Chapters“, riješivši se tako poznatog straha od tereta uspjeha prvijenca, pa je među veteranima domaće glazbene kritike dočekan s lovorikama. Ipak, skromni 26-godišnjak s kojim smo popili kavu u zagrebačkoj Kinoteci, prije snimanoga dijela rekao je da je najviše oprezan kada se radi o pozitivnim kritikama.

Vječno dobro raspoloženog i vedrog Belanija ne deprimira ni aktualno stanje u državi, glazbenoj industriji, pa ni vremenske neprilike koje mu otežavaju kretanje od koncerta do koncerta, te već priprema nove materijale za studio koje će, vjerujemo, uskoro i uživo predstaviti na nadolazećim nastupima. Belani je uz kavu po prvi put za Ravno do dna raspravljao o iznozemnom angažmanu, smrti rocka i rođenju ACTA-e.

Luka Belani: Zadnjih godinu dana dogodilo se puno toga od izlaska albuma. Dakle, cijeli album je izvrsno popraćen u medijima, a u međuvremenu sam odsvirao prvi INmusic festival, zatim dvije turneje u Njemačkoj. Prva  akustično, a druga s bendom električno. Tu je i manja ljetna turneja po Jadranu. Sve u svemu, neke su se stvari pokrenule, a cijela je izvedba i sam opus podignuti su na višu razinu.

Što bi najviše istaknuo da se promijenilo u odnosu na trenutak od objave „B-Side of My Mind“?

Luka Belani: Sigurno sam postao bolji izvođač, bolji autor negoli sam bio prije i na neki se način zna više za mene, pa je time lakše dobiti koncerte i svirke. Recimo da je s jedne strane lagodnije nego prethodnih godina.

Tome je svakako morala doprinijeti i glazbena kritika. Što misliš jesu li lovorike ili barem blagonaklonost kritičara pomogli kvalitetnijem ostvarenju karijere?

Luka Belani: To sigurno pomaže jer se mnogi bendovi za to bore na razne načine, a meni je došlo „samo od sebe“. Kad je album izašao, kritike su napravile medijski val. Dobio je dobre recenzije i pristigli su brojni intervjui za razne časopise i ponude za moje predstavljanje u različitim rubrikama časopisa i novina, na što sam pristajao. Kad ti ponude predstavljanje u nekoj od svojih rubrika, zahvališ se i prihvatiš, iako nekad i nemaš vremena za to jer se kao muzičar brineš o glazbi i to ti je najbitnije. Ostalo je sve popratni segment koji se odradi. Naravno da je koristilo kad ti daju takve superlative što je pozitivno jer i ti sam moraš biti profesionalniji, ne smiješ si dopustiti „flaksati“ neke svirke. Iako to nikad i nije bila opcija, svejedno se stvori takav osjećaj. Zbog toga su ponekad možda i veća očekivanja, što može biti teret. S druge strane, mediji su takvi u svim aspektima, pa kada te nahvale, ljudi mogu imati negativnu sliku tebe i gledati te sa skepsom, pa se i za njih moraš ekstra boriti.

Ali, eto, nekako je zanimljivo u tvom primjeru da se većina trudi dobiti (dobar) PR i izboriti se za svoj vidljiv prostor u javnosti, bilo u medijima, putem sponzorstava ili ostalih neglazbenih aktivnosti. Ti ga ne tražiš na taj način, ali ga ipak dobiješ i to s pozitivnijim predznakom.

Luka Belani: PR je danas najisfuranija riječ i svi ju koriste. Mislim da je upravo stvar u ostvarivanju toga da radiš ono što želiš i voliš jer glazbenici trebaju raditi svoj posao. Ideja mi je biti najbolji, ali najbolji što ja mogu biti. Glazba nije sport. Mislim da je neopterećenost time dovela do prepoznavanja iskrenog pristupa. Mene ne zadovoljava da se vidim u medijima. Sve je to korisno, ali nije mi bitno. Dakle, dobar „proizvod“ radi svoje, pa s te strane „Changin Chapters“ vjerojatno ima svoju kvalitetu koja je prepoznata.

Za tebe bi rekli da si izvođač ceste – terenski tip koji se prilagođava mjestima u kojima svira.

Luka Belani: Mislim da je to jedini put za glazbenika. Ne znam kad i gdje se to izgubilo, kad je došlo do trenutka da se glazbenici samo pojave na sceni, pokupe vrhnje i odu doma. Tiraže danas nisu kao nekada, pa za one koji ne vole cestu i ne vole putovati, iako to zvuči kao klišej, odnosno pronalaziti neka nepoznata mjesta gdje nitko nije čuo za tebe i pritom upoznavati nove ljude, ovo nije tip posla kojim se trebaju baviti. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X