Spoiler: Sotona nije došao u grad i sve nas pojeo.
Tko je Dalibor Trojak i zašto bi netko za vlastiti festival rekao da je show pa ga onda još i nazvao po samome sebi? Pitanje je na mjestu i ja razumijem da ste si ga postavili, no na to pitanje ne postoji jednoznačan odgovor jer Dalibor Trojak nije jednoznačna, nego barem troznačna osoba, a što mu i prezime daje naslutiti. Pokušat ću, dakle, dati kratak višeznačan odgovor na to jednoznačno pitanje o tom jedinstvenom čovjeku.
Dalibor Trojak neobično je običan građanin Koprivnice koji radi u Podravkinom pogonu kao što to jedan neobično običan građanin ovdje čini i ničime ne daje naslutiti kako je valjda jedini neobično običan građanin Koprivnice kojeg je Satan Panonski osobno nazvao na telefon i koji je svirao bas u bendu Analna Psorijaza i iznjedrio minimalno dva hita, nacionalni “Šešelj, jebi si mater” i autorefleksivni “Draga majko” koji je sinoć dobio i svoj nastavak u obliku ovog festivala i svi su mu se uvijek smijali.
Mnogo godina kasnije, Dalibor je u vrijeme kuge i kolere zaključio da će postati jutjuber, svi su mu se smijali, a onda je to postao, pokrenuvši svoj Dalibor Trojak Show, podcast koji danas broji stotinjak raznih videozapisa i intervjua u kojima se pojavljuju svi ljudi ovoga svijeta, od doktora znanosti do lokalnih beskućnika. Dalibor je nakon toga odlučio proširiti podcast na festival i u Koprivnicu dovesti bendove koje voli i svi su mu se smijali, a onda je sinoć tu ideju uspješno i realizirao na prvom Dalibor Trojak Show Metal Festu, jedinom metal festivalu na svijetu na kojem headlineri nisu metalci. I svi su mu se smijali, no od sreće, veselja i ponosa jer je u posljednje dvije godine nehotice promijenio svoj život, ali i život grada na bolje.
Dalibor Trojak Show Metal Fest u gradu se, pokazalo se s pravom, iščekuje već mjesecima jer nas je sve zanimalo hoće li Trule napokon uspjeti baš kao u onoj pjesmi Leta 3 “Novine” i hoće li uopće biti tog festivala. I uspio je, a u novinama je on i njegova slika, junak dana. Bega iz Trobeca me prije nekoliko tjedana, ne mogavši više izdržati silnu nedoumicu i horor tlapnje, nazvao na telefon da me pita ‘čuj, ovaj festival, zval nas je Dalibor Trojak Show da dođemo pa me zanima… jel’ to pravo’, a ja sam rekao ‘da, pravo je, samo vi dođite’ i bilo je pravo i došli su i bilo je super.
Pentagram, jarac i 666 kao glavni vizualni identitet festivala u lokalnim su medijima odjeknuli bombastično, čak i glasnije nego kad je Dalićka sudbinski namještena u Podravku samo da bi nekoliko godina kasnije Daliboru donirala tri palete izvrsnog Podravkinog junećeg gulaša u konzervi za gladne bendove, a dežurni dušebrižnici digli su se na noge i na društvenim se mrežama žalili da se tu promovira nekakav sotonizam u strahu da će u grad doći Sotona lično i sve ih pojesti.
No, jučerašnja atmosfera, ikonografiji unatoč, nije bila sotonistička nego prava kršćanska, jer festival je vrvio entuzijazmom i iskrenim veseljem svih prisutnih, od klinaca do najstarijih, a došlo je dvjestotinjak ljudi koje nije zanimalo ništa osim dobre zabave i dobre glazbe i baš ih je bilo briga tko je što i kako izgleda. Bio je to festival na kojem se slavila inkluzivnost, prijateljstvo i pozitivna energija, sve ono što se navodno slavi na nekim događanjima na kojima se u ime Isusa, a protiv Sotone, sve to isto otvoreno osuđuje. Sotona je, dakle, novi Isus.
Bio je to festival na kojem se slavila inkluzivnost, prijateljstvo i pozitivna energija, sve ono što se navodno slavi na nekim događanjima na kojima se u ime Isusa, a protiv Sotone, sve to isto otvoreno osuđuje. Sotona je, dakle, novi Isus.
Što se pak same glazbe i metala tiče, meni to ništa nije jasno, ja sam nekad slušao St. Anger od Metallice i čak kupio CD i DVD i mislio da je to metal i bilo mi je odlično dok mi drugi metalci nisu rekli da je to toliko grozno da je Metallicu skoro koštalo karijere pa sam onda i dalje to slušao, ali me bilo sram reći.
U svakom slučaju, festival je počeo u 18 sati, 6 minuta i 6 sekundi, a nekih sat vremena kasnije su se na pozornicu popeli koprivničanci Wojtyla. Već je na tom prvom bendu bilo šezdesetak ljudi što je inače rijetkost, posebno kad sve počne malo iza 19 sati i vani je još dan, a alkohola je bilo za minimalno šestotinjak ljudi pa sam kupio svoj prvi gemišt i pogledao Wojtylu do kraja. Dakle, zovu se valjda po bivšem papi, pjevač može jako dugo i jako vikati, a jedan gitarist izgleda kao da je nekad davno svirao na Frami, ali se onda odnarodio i završio u metal bendu.
Sljedeći po redu su bili Nigmar. Bega i Vinski misle da to možda znači nešto opasno na švedskom ili finskom, a Bara misli da smo mi budale. Uglavnom, guglao sam i nisam ništa našao, osim da je bend iz Zagreba. Za razliku od benda prije, imali su duge kose i znatno šiljastije gitare. Netko u publici mi je rekao da je to jedan od najboljih metal bendova u Hrvatskoj, no s obzirom da ja ne znam procijeniti je li to točno ili ne, šanse su pola-pola. Svi u publici su dosta kimali glavama i imali ozbiljne izraze lica, ali pravi headbang ili onaj rock znak prstima koji je navodno izmislio Dio se još nisu dogodili. Ride the tiger! You can see his stripes but you know he’s clean!
Publika je počela vikati “hey, hey, hey!” zajedno s bendom koji je počeo prašiti neku jako brzu staru stvar, a ja sam pomislio kako to podržava moju pomisao da metal ima nekakve veze s punkom. Odgovor na tu pomisao potražio sam u publici kod Bojana Koštića koji mi je objasnio da se to zove thrash metal i da je nastao iz punka i da je to punk koji sviraju ljudi koji sviraju bolje od punkera i da se ovo thrash ne odnosi na smeće, nego na razbijanje. Razveselio sam se što sam nešto intuitivno razumio i dodijelio si 10 metal bodova, no onda se pojavio koprivnički glazbenik Aleksandar Vrhovec koji se ne slaže s Koštićevom tezom i kaže da je to death metal, a moja šefica je rekla da je to doom metal. Oduzeo sam si bodove i shvatio da niti metalci baš ne znaju tko svira kakav metal, ali da tih kategorija ima stvarno puno.
Pred sam kraj Nigmarovog nastupa pao je i prvi headbang i moram priznati da ni to uopće nije zajebancija. Na National Geographicu sam gledao kakve evolucijske biomehanizme je razvio djetlić pa da može netremice lupati glavom o deblo i to me podsjetilo na publiku koja je headbangala jer su svi zauzeli neki isti stav i vidjela se neka tehnika. Vjerujem da bih se srušio da pokušam isto, pa nisam, no, što sam dulje bio tamo, bilo mi je sve bolje, a Nigmar su stvarno odlični.
Nakon još nekoliko gemišta i nekih raznovrsnih slatkih kratkih pića koje su po izrazito pristupačnim cijenama od 5 kuna po čašici prodavale volonterke udruge Šinterice dobra srca u foajeu kluba, na pozornici se našla Hrmulja. To je bend iz Ludbrega što se računa kao da su domaći i sviraju opasni stoner rock s vokalom koji zvuči kao što zvuči i njihovo ime pa mjuza ide ‘hrmljjjj hrmljjj hrmljjjj’ i jebena je. Bio je to najtvrđi i najkonkretniji nastup koji sam do tad čuo, čak su me natjerali da se pomaknem naprijed prema pozornici. Preporučam!
Uslijedio je Bezdan, a oni imaju pjesmu Sotonska kurva što svesrdno podržavam. ‘Dobrodošli u grad mrtvih’, pozdravili su publiku našminkani kao Vrana iz filma Vrana, no u gradu i u publici svi su bili itekako živi. Bezdan svira nekakav nadrkani metal s puno blastova ili kako se već zove kad bubnjar pokušava svirati tridesetdruginke u suludo brzom tempu. Sjećam se još samo da je FUNK u tom času već bio propisno krcat, a Trojak propisno opijen radošću življenja zbog čega je svako malo bauljao po stejđu i govorio nešto publici na mikrofon. Konačno je krenula i prava meta(l)čina u prvim redovima, a krajičkom oka sam primijetio i da je basist iz Hrmulje sad bubnjar Bezdana.
Phantasmagoriju 1991 sam nažalost propustio jer sam ispred kluba od bendova i muzičara pokušao posuditi gitaru nakon što su Trobecove Krušne Peći izrazile želju da im se pridružim na nekoliko pjesama za ona dobra, dobra, dobra, stara vremena. Najviše sam sreće skoro imao kod Denisa Kuzela, gitarista domaćeg benda Attitudes of Human Extinction koji su zatvarali festival, no on mi je rekao da je njegova gitara naštimana u ‘A’, na što sam ja odgovorio da to uopće nema nikakve veze, a on mi ipak nije posudio gitaru što, s obzirom na to kako sam izgledao u tom trenutku, potpuno razumijem. U prolazu prema backstageu sam uspio uloviti dašak Phantasmagorije 1991 koja je na pozornici u potpunosti bila skrivena dimom pa ne znam kako izgledaju, no zvučali su donekle kao Sisters of Mercy. U tom mi je trenu Relja Kekez ukazao na odličnu adventure horror point and click video igru istog naziva iz 1995. godine o čemu smo još malo pričali prije nego sam nastavio u backstage reći Trobecima da mi nitko ne želi posuditi gitaru. Vinski se odjednom sjetio da on ima gitaru jer je uzeo dvije gitare pa smo taj problem riješili. Neću ništa napisati o nastupu Trobecovih Krušnih Peći jer sam u višestrukom sukobu interesa, no jutros sam vidio da mi je kažiprst desne ruke krvav i oguljen pa pretpostavljam da je svirka bila odlična.
Attitudes of Human Extinction sam također popustio jer sam odlučio da je pravo vrijeme da idem doma nakon što sam već bio zvao na telefon da gdje je after-party i nakon što mi je Pišpek donio novčanik koji sam bio ostavio na šanku, a onda sam još i nekako navigirao nekog najstarijeg taksistu na svijetu do svog stana. Spavao sam dvanaest sati. Nadam se da je Dalibor Trojak ostao živ, no ako i nije, živio Dalibor Trojak i Dalibor Trojak Show Metal Fest!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
