Damien Jurado i Denis Katanec – poetski krešendo Močvarinog rođendanskog slavlja

Močvara je zadnjih dana slavila 15. rođendan svog postojanja i proslavili su je, kako je i red, zajedno sa svojim vjernim pohoditeljima uz izložbe, sajam ploča i nezaobilazne koncerte. Sinoć je na redu bila jedna nježna, akustična večer s Denisom Katanecom i Damienom Juradom koji su zatvorili program rođendanskog slavlja na najljepši mogući način.

Damien Jurado u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Prije svega bih htjela reći da silno poštujem kantautore. Nije mala zajebancija stati na stejdž sam samcat pod svim tim reflektorima, ispred svih tih ljudi kojima nema što odvući pažnju od vas, jer nema benda pa ne možeš šarati pogledom i zapažati zanimljivosti. Oni stoje sami, strše izloženi kritici koja je često nepravedno okrutna. Meni su to ultimativne face, pogotovo kada su sposobni napraviti atmosferu kao da nisu sami na stejdžu.

Ne ponosim se tom činjenicom, ali Denisa Kataneca sam jučer prvi put čula uživo. Slušala sam već prije njegove EP-jeve i albume, i ono što radi s bendom Felon i samostalni materijal, i sve mi je to bilo zanimljivo i začudno, ali nikad se nisam udostojala otići i poslušati čovjeka live. A možda ne bih ni sinoć da nije svirao Jurado i tu bih jako pogriješila, jer me je totalno oduševio. Ne znam kakvi su mu koncerti inače, ali jučer je baš djelovao silno raspoložen reproducirajući na akustičnoj gitari svoju gustu, intimističku, začudnu poeziju. Jer, doista se tu radi o poeziji, o igranju sintaksom koje daje jedan začudan efekt, posebno u slučajevima kada, vjerojatno namjerno, ispada iz ritma pokušavajući sve te guste misli nagurati u komadić muzike. Denis nije neki pjevač, ali taj njegov reski, na momente unjkavi i patnički krik zvuči silno zanimljivo. U ponekom trenutku mi je i glasom i poetikom zvučao kao da se radi o Manceu 2.0, iako su Denisove misli puno koherentnije i začudnost, osim glasom, postiže neobičnim sintaktičkim inverzijama, a ne samo temom pojedinih pjesama. Pomalo me je i nasmijao, posebno u momentima kada bi izgovorio neku stravičnu iskonsku istinu, poput one da je život prevara, što samo po sebi uopće nije smiješno, ali lakonska jednostavnost te konstatacije jednog jako mladog čovjeka pomalo jest. Denis Katanec je bijeg od te prevare pronašao u svom zanimljivom svemiru i napravio si jednu malu bajku. Jer, svima treba bajka, baš svima, i publika se jetko složila s njim u tome i velikim pljeskom valorizirala njegov jučerašnji nastup.

Denis Katanec u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

Poslije Denisa, na stejdž je sa svojom gitarom sjeo Damien Jurado i – začarao nas. Koncert je bio sjedeći, što je zapravo logično, iako je mogao biti i ležeći, da se mene pitalo. Jer Juradova glazba je takva da vas tjera da zažmirite i samo slušate to poigravanje s prostorom, s efektima blizine i daljine, i pustite da vas nosi otprilike kao vjetar koji kroz preriju kotrlja pokretne grmove i puni vam uši pijeskom pa ne čujete dobro otkuda dolazi zvuk. Sjedila sam na podu Močvare kao u vlastitoj dnevnoj sobi, jer nisam uspjela ubosti stolac na vrijeme, i uživala u sat vremena čiste ljepote. Osim što je vrhunski gitarist, Jurado je vlasnik i jednog od najljepših muških falseta koje sam čula, a ja sam teški sucker za muški falset i naježim se već na sam spomen imena Chrisa Isaaka, i to ne zato što je odvratno zgodan. Odsvirao je Jurado sinoć svašta, i ponešto starog materijala i novi koji je zapravo i došao promovirati, ali ja se jednostavno nisam opterećivala praćenjem set liste, jer mi to redovito poremeti užitak u koncertu. A ovaj konkretni, u rođendanskoj Močvari, na +30, uz pivo i prijatelje, bio je toliko savršen da je prava šteta što je uopće završio.

Vjerojatno će Škugor dovesti Jurada još koji put na Žedno uho, vjerojatno i s bendom, pa se potrudite da sljedeći put ne propustite ovu divotu.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X