Damir Avdić i dalje ne poznaje političku korektnost, autocenzuru niti profinjenu produkciju. Ali zato sad već svi znaju za Damira Avdića.
Nije teško zaključiti zašto je pojava Damira Avdića na ovim prostorima pala na iznimno plodno tlo. Ovaj underground lik, čija bi hard core poetika prije 20 godina bila luda, simpatična, snažna, ali i getoizirana poput Satanove ili Manceove, novim je albumom „Mein Kapital“ definitivno učvrstio poziciju trendovskog alternativca. Biti u trendu zadnja je stvar koja će vječno namrgođenog Avdića razveseliti, no sam je odabrao takav put. Jer kad svojim stihovima rušite apsolutno svaki moralni, društveni ili umjetnički autoritet, obrušavate se na idolopoklonstva svake moguće vrste, nitko i ništa vam ne valja te se ne libite u materinu poslati i lijeve i desne, i Štulića i Karleušu, i virtualne revolucionare i neoliberalne robovlasnike, i antiglobaliste i korporatiste, tada vam je popularnost – u vremenu padanja maski i nepostojanja neupitnih uzora – suđena.
Uznemirujući uglazbljeni rafali Damira Avdića izravan su proizvod očaja nove generacije koja je izgubila iluzije o postojanju serviranog boljeg sutra i koja licemjerje više ne vidi isključivo među vladajućim strukturama, već smatra da šamar otrježnjenja zaslužuju i obični, pasivni građani. Avdić se, htio-ne htio, promovirao u glasnogovornika takvog naraštaja, progovarajući s pozicije hejtera opće prakse, ali ni u jednom se trenutku ne izdižući iznad mase kojoj se obraća. Sa svojom publikom dijeli svaki grijeh i krivnju, kritizirajući njih kritizira i samoga sebe. Proturječan s namjerom, Bosanski psiho zaziva revoluciju ali dvoji oko njezinog moralnog uporišta i krajnjeg rezultata, obraća se svakome ali ne podilazi nikome, izruguje se i sprda ali i upada u defetizam.
Udarna pjesma s novog albuma, odlična „2012“, vrlo jasno odaje Avdićev način razmišljanja – kataklizmu ne trebamo čekati, ona je već tu. Brutalno seciranje današnjeg trenutka pjesnik iz Tuzle, bez previše mudrovanja i politički korektnih tonova, donosi u „Bog je koncept“, a za dva izravna kontrarevolucionarna eseja, „Bakunjine“ i „Neka neka“ zaslužuje čistu peticu na kraju polugodišta. Izokrenutu optimističnu premisu o smrti kao jamcu uspjeha predstavlja u „Pobjedili smo“, dok stare istine o demokraciji kao podvali i slobodi koja nam se neprikriveno nudi s jumbo-plakata, iznova nam otkriva u „Demokratiji“. Nekadašnji autoriteti iz oblasti buntovništa i morala svoj odjeb mogu pronaći među stihovima u „Karam te“, salonski revolucionari s mišem umjesto mačem u ruci poraženi su u „Revolucionarnoj lavi“, a antiglobalizam je propao u „La džigeracion“.
Glazbenik Damir Avdić, naravno, ne poznaje pojmove poput produkcija i aranžman. Instrumentalno lickanje njegovih psovki i izljeva bijesa nikad nije dolazilo u obzir. Gitara, distorzija, frustirani vokal i točka! Dvanaest najnovijih mučnih i hiperrealističnih anti-pjesama, ponuđenih na besplatni download, ogoljene su do krajnjih granica i nimalo lagane za procesuiranje svakom mozgu koji živi u poricanju okrutne stvarnosti. Da je takvih sve manje, dokazuju i redovi ispred klubova u kojima Avdić promovira „Mein Kapital“.
Na čijoj je uopće strani, na kraju, Damir Avdić? U prvom redu, na svojoj, budući da ne vjeruje nikome. A potom i na bilo čijoj, pod uvjetom da je i taj bilo tko također na svojoj. „Mein Kapital“ na svoj bučni i suludi način poručuje samo jedno – sistem prvo mora pasti u našim glavama, a onda je moguće baš sve.
Ocjena: 9/10
(Kapital Rekord, 2012.)
Čobanov o Avdiću: Istina koja troši glazbenika i publiku
Pirke o Avdiću: Pjesnik koji stvarnost ne obrađuje, već na nju urla