Damir Avdić: Mi već živimo fašizam. Zove se kapitalizam.

Damir Avdić, neprikosnoveni ‘glazbeni i spisateljski ratnik’ ovih prostora, večeras sprema novi scenski udar s pozornice zagrebačkog Vintage Industriala. jedinstven je i kao sugovornik koji bez uvijanja ide ravno u srž. Pored toga što saznali za kad sprema novi album i novu knjigu, te protresli društveno-politički trenutak, u fokusu ovog intervjua se našla i priča o njegovim gitarama, gitarskim efektima i sviranju.

  • 990
    Shares
Damir Avdić u Tvornici kulture (Foto: Tomislav Sporiš)
Damir Avdić (Foto: Tomislav Sporiš)

Nakon jesenjeg singla „K K F U“ nekako smo očekivali i album u kratkom roku, no to se nije dogodilo. Dakle, kakvi su planovi, tj. imaš li možda namjeru preći na taktiku sukcesivnog objavljivanja singlova?

Damir Avdić: Ne. ”K K F U” je pjesma za sebe, isto kao i ”51” koju sam objavio prije par godina, nema nikakve namjere ili taktike. Sviram je već neko vrijeme na koncertima i to je to. A album će izaći krajem novembra ove godine i poslije njega ide odmah i novi roman.

J.J. Cale je rekao, jedan akord je uvijek bolji nego dva, i to je najbolje stilsko rješenje koje sam čuo.

Pitam to iz razloga jer se čini da se spirala loših stvari koje nas pogađaju, gledano čak i globalno, nekako ubrzava. Vjerujem da je u takvim okolnostima prilično teško umjetnički složiti neku zaokruženu cjelinu koja će u konačnici imati relevantan fokus. Kakvo je tvoje viđenje te situacije, dakako ako je uopće doživljavaš na taj ili sličan način?

Damir Avdić: Ta situacija traje već godinama. U različitim formulacijama to mi pitanje postavljaju u skoro svakom intervjuu, tako da je ta spirala loših stvari, kako kažeš, naš život, na koji smo se navikli. Svuda po svijetu imaš radne logore, u pravom smislu te riječi, u kojima rade i djeca predškolskog uzrasta, za pare koje se ne mogu nazvati ni sića, i prave ono što ćemo mi kupiti. To znamo, i ne zanima nas. Lako je izaći na ulice, ali je teško ne kupiti sebi ono za šta su nas izdresirali da nam treba. Srećem osviještene mlade ljude koji preko ‘Apple-ovog znaka na laptopu prelijepe traku jer se ne slažu sa politikom firme?! Kad dignu ekran, “jabuka” svijetli ispod trake. Nema bolje metafore za vrijeme u kojem živimo od Apple-ovog znaka. Te priče kako se vraća fašizam su smiješne. Mi već živimo fašizam. Zove se kapitalizam. Slobodni trg. Mi ga financiramo, održavamo, i naći ćemo opravdanje za svako zlo koje napravi, jer mi nemamo ništa s tim, mi smo protiv toga, mi ne podržavamo takvu politiku, mi samo trebamo proizvod. Prije par godina je političar iz jedne od centralno američkih zemalja rekao da treba otvoriti granice za slobodan protok kolumbijskog kokaina prema Sjevernoj Americi i dalje prema Evropi, jer, kako je rekao, problem nisu kolumbijski narko karteli već milijuni dolara i eura potražnje. Mi ne podržavamo narko kartele, mi se samo zabavljamo i zgroženi smo nad onim što oni čine. Kad je Trump pobijedio, neki su rekli to je dobro, sad će nastat kaos i svijet će se morati promjeniti. I? Svijet će se promjeniti kad prestanemo trošiti. Svi znamo kad će to biti.

Što ti je uopće u fokusu nakon „Amerike“, „Manjina“, „Human Reicha“ „Mein Kapitala.“…?

Damir Avdić: Organizirani kapital.

Mislim, u ovakvom svijetu ti sigurno ne nedostaje inspiracije…

Damir Avdić: Inspiracija je u redu.

Kako gledaš na recentna brojna protestna okupljanja građana u regiji, primjerice u Banjaluci je traženje pravde za Davida preraslo u nešto drugo, u Srbiji su protesti non-stop?

Damir Avdić: U Banjaluci je drugačije zato jer je nošeno emocijom roditelja i onih koji su mu bili najbliži, i to je teško ispolitizirati i uplašiti, zato je vlast toliko nervozna. A izjava jedne gospođe sa demonstracija u Beogradu govori sve o tome gdje smo mi ovdje, vidio sam na RTV SLO, rekla je: “Želim promjene makar i na gore.”

Ukratko, jesmo li udarili u dno i misliš li da se konačno probija spoznaja koliko su nam društva disfunkcionalna?

Damir Avdić: Jedan čovjek mi je rekao, zašto da gradim bolji svijet ovdje kad ima u Njemačkoj. E, kad se udari dno u Njemačkoj, počet će promjene.

Miriše li to opet na neki rat?

Damir Avdić: Počeo je rat između dva kapitalizma. Zapadnog neoliberalnog i ovog koji je došao sa istoka.

Pređimo malo na tvoj glazbeni stilski izričaj. Na albumu „Amerika“ obilno si koristio echo pedale. Koliko su produbile dramatiku, toliko su omogućile i veću minutažu. Jesi li i dalje u tome, ili eksperimentiraš s nekim drugim efektima?

Damir Avdić: Taj delay koristim već dugo, uglavnom na koncertima, i najviše za priče koje sam pričao uz gitaru, na ”Manjini” ga imam na jednoj pjesmi, a na ”Americi” je priča otišla malo dalje. Ali to je jedina pedala koju koristim, ne mijenja zvuk koji imam. Ne koristim distorzije i overdrive. Više eksperimentiram s muzikom za teatar i film.

Uhvati li te ikad pomisao da si ‘iscrpio sve resurse’ kad je u pitanju sviranje gitare? Ne pitam to iz razloga je li razmišljaš o bendu, jer to očigledno nije tvoja koncepcija, već čisto gledano sa sviračke strane.

Damir Avdić: Ma ne možeš iscrpiti sve, to bi značilo da znaš sve.

Da se nadovežem, uglavnom su tvoji stihovi najviše u fokusu medija, no u gitarskom smislu gledano, tvoje inovacije žanrovskog spajanja, ponajviše metala i punka jest poglavlje samo za sebe. Koga, recimo, cijeniš kao gitaristu, čija harmonijska i stilska rješenja voliš čuti?

Damir Avdić: J.J. Cale je rekao, jedan akord je uvijek bolji nego dva, i to je najbolje stilsko rješenje koje sam čuo.

Zanimljiv je i tvoj izbor modela. Gibson Les Paul je gotovo tvoj zaštitni znak. Neću pitati zašto ne Fender, ali zašto, recimo, ne Gibson SG koji ima jači attack?

Damir Avdić: Nisam razmišljao o tome, sviram Les Paula. Imam i Telecastera, sedamdeset sedmo godište. Kupio sam ga prije trideset godina od tipa kome je gitaru prodao čovjek koji tvrdi da ju je kupio od Drage Mlinarca. I ako laže, dobro zvuči.

Uzmeš li ikad akustičnu gitaru u ruke?

Damir Avdić: Naravno. I to sa plastičnim žicama.

  • 990
    Shares

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh