Razgovor sa sarajevskim glazbenikom, autorom upravo otvorene izložbe ‘Sevdah, umjetnost slobode’.
Sevdah je dobio svoju prvu izložbu. Multimedijalni postav „Sevdah, umjetnost slobode“ otvoren je prošlog petka, 27. studenog, u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, a iza cijelog projekta stoji Damir Imamović. Sarajevski glazbenik sevdahu nije mogao umaknuti – njegov djed Zaim Imamović nautjecaniji je izvodač sevdalinski u bosanskoj glazbenoj povijesti, a Damir je tim putem krenuo 2005. godine kada je prvi put s gitarom u rukama stao pred publiku. Poštovanje publike nije stekao samo sviranjem, već i neprestalnim istraživanjem sevdaha.
Izložba, dakle, nosi naziv ‘Sevdah, umjetnost slobode’, a najavljena je kao multimedijalni projekt. Što posjetitelje konkretno očekuje?
Izložba se sastoji od pet cjelina koje pokazuju kako je sevdah kao poetsko-muzički fenomen oslobođen i kako je ljubav upravo ta koja donosi oslobođenje; i to ne samo neko metafizičko, nego i najkonkretnije tjelesno. Uz fotografije, novinske tragove, pisanja, videointervjue s važnim ljudima za sevdah, audiosnimke iz privatnih arhiva, kao i snimke profesionalnih bosanskohercegovačkih muzičara iz 1907. i 1908., koji su na ovoj izložbi po prvi put predstavljeni javnosti još od 1909. godine – kada su objavljeni.
Koliko dugo ste radili na izložbi?
Izložbu sam spremao od proljeća 2015. Ona vjerovatno ne bi bila moguća bez prethodnog desetogodišnjeg rada, ali i oslanjanja na rad nekoliko vrlo vrijednih istraživača kao što su Risto Pekka Pennanen, Semir Vranić, Milan Milovanović i drugi. Organizator je Udruženje FOTON koje vodim zajedno s Imranom Kapetanović, a cijela stvar se vjerovatno ne bi dogodila u ovom obimu da nije bilo holandske fondacije Prince Claus koja je zaista nesebično podržala našu ideju.
Iz samog se naziva izložbe zaključuje da sevdah, prema vašem poimanju, nipošto nije isključivo ‘sredstvo’ za prenošenje tužnih ljubavnih slika, već je, eto, ‘umjetnost slobode’. Do kakvih ste sve osobnih definicija sevdaha došli istražujući ga i svirajući?
Mogućnost interpretiranja sevdaha u njegovoj emancipatorskoj dimenziji dali su prije mene mnogi istraživači, čak i autori i izvođači. Ipak, to je uvijek nekako bilo stidljivo, usputno. Hatidža Dizdarević Krnjević o tome je pisala još 1973. u knjizi o baladama kada je rekla da “ljubavni osjećaji” nisu u sevdahu “naprosto tu” – oni imaju funkciju oslobođenja tenzije koju proizvodi patrijarhalno društvo.
Odašilje li sevdah, u današnjim društveno-političkim prilikama, neke nove poruke. Je li nekakva ‘skrivena’ angažiranost, pored emotivne priče autora, uopće u njegovu opisu?
Prvi nivo koji svakome pada na pamet je svakako tekstualni – pronaći značenja, pogotovo ona skrivena, za određene pjesme. Drugi nivo je značaj te muzike za iznošenje vlastite privatnosti na javnu scenu, ali i za učešće (npr. žena, Roma, Jevreja) na javnoj sceni na kojoj se drugačije nije moglo figurirati. Treći nivo je zanatsko oslobođenje: kako je ta umjetnost od repertoara postala upravo zanat koji se može unapređivati ako poznaješ njegove tajne. Sigurno sam da postoji još nivoa koje treba otkrivati.
Dokumentirana povijest sevdaha seže i do 300 godina u prošlost. Može li se preko takve tradicijske kulture sagledati i čitava povijest bosanskohercegovačkog prostora i imali li vaša izložba i takvu ambiciju?
Izložba ima ambiciju predstaviti kako se sevdah razvijao i koji su to bili njegovi izazovi. Ovo nije historijski pregled niti imam ambicije da predstavim “sve što je bilo”. Npr. već je primjećeno da tzv. “estradne faze” sevdaha (iz 1960-ih i dalje) gotovo uopće nema. Sve to po čemu ljudi danas najviše znaju sevdah: Himzo, Safet, Zaim, Nada, Zehra i dr., gotovo je potpuno odsutno s izložbe (osim ponegdje, kao ilustracija nekih tendencija). Želja mi je bila pokazati nešto što je starije od onoga što svi znaju i što je jedan sevdah kakvog ljudi sigurno ne očekuju.
Izričaj vašeg trija Sevdah Takht često se naziva ‘novim sevdahom’. Što je to ‘novo’ u sevdahu kojeg stvarate?
Ima sada već više od deset godina kako sam, još od prvih nastupa, pokušao da raskrstim s narodnjačkim duhom u sevdahu. Mislim tu na aranžmane, izvedbeni stil, računanje na inteligenciju i maštovitost publike, na emisije i uopće kontekst u kojem se pojavljujem. Pretpostavljam da je sve to dovelo do toga da ljudi počnu tražiti nazive za to “nešto” što razlikuje taj pristup od narodnjačkog. Neki su to zvali jazz-sevdahom (što mi je možda najgori mogući termin jer se ne smatram jazzerom), neki su to zvali fusion-sevdahom (taj mi je bio OK u smislu u kojem je svaka muzika fuzija nečeg ranijeg). Iskreno, ne znam kako to definirati. Ja sviram sevdah, to je moj repertoar. Nove stvari koje pišem, pišem u toj tradiciji i tu tradiciju (shvaćenu kao “školu”) pokušavam odvesti negdje drugdje. Je li to “novo” ili “staro”, time neka se bave kritičati.
Sevdah je, čini se, dobio veći zamah u popularnoj kulturi kad se world-music fenomen u svijetu već pomalo ispuhao. Kako objasniti povećanu potražnju na europskoj razini za izvođače poput vas, Bože Vreće ili Amire Medunjanin?
World-music kao fenomen sigurno se transformirao i stalno se transformira. U nekim zemljama pokret oko world-musica iznjedrio je sada već cijelu scenu pa više nije potrebno imati poseban “world-music” ugao. Muzika danas putuje dalje nego ikada prije, to je sigurno. Kad je u pitanju potražnja za onim šta radimo Amira ili ja na internacionalnoj sceni, tu nema neke posebne misterije. Potrebno je odlučiti se na to da misliš šire od svoje sredine i raditi mukotrpno godinama da to postigneš. Ulagati u sebe, usavršavati se, opravdati ponuđene prilike, učiti o poslu (i s kreativne i s tržišne strane).
Izložba ‘Sevdah, umjetnost slobode’ bit će otvorena do kraja godine, kakvi su planovi za sljedeću? Ako sam dobro informiran, zadnji album objavili ste prije više od tri godine…
Da. Snimio sam pet CD-ova u šest godina, što je zasigurno previše i za pop bendove. Onda sam odlučio malo se primiriti diskografski, producirati neke druge ljude. U proteklim godinama producirao sam CD Ćamila Metiljevića “Umjetnost saza”, CD poznate radijske pjevačice Zekije Ćuturić sa Ćamilom Metiljevićem za koji se nadam da će uskoro izaći, kao i CD mladog Jusufa Brkića. Na proljeće konačno izlazi novi CD s mojim bendom Sevdah Takht Damira Imamovića. Sada smo kvartet, pridružila nam se fantastična violinistica iz Sarajeva Ivana Đurić. CD izlazi za jednu od najboljih izdavačkih kuća Glitterbeat Records, a producirao ga je Chris Eckman (ex-Walkabouts).
Tekst objavljen u suradnji s portalom TRIS.com.hr
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
