Nije Damir bilo tko. On je pjevač priča na takvoj razini da je u očima svijeta postao praktički sinonimom za bosansku glazbu, a njegova glazbena erudicija parira njegovom talentu izvođača, autora i zabavljača i kao takav zavrjeđuje da se, ne samo o svakom njegovom koncertu, već o svakoj pjesmi koju otpjeva, napiše barem pokoja riječ.
U početku je sve djelovalo kao neka vrsta gordijskoga čvora. Već sam bio akreditiran za koncert turskih psihodeličara Lalalar koji su prije dvije godine u KSET-u napravili darmar o kojemu se do danas priča, a ja sam ga bio zbog drugih obveza propustio. Ali u istoj večeri zakazan je i koncert Damira Imamovića u Lisinskom, a nakon njegovih prethodnih zagrebačkih nastupa, bilo je jasno da je i to događaj koji se svakako mora popratiti.
Kako su kolege bile na drugim zadacima, odlučio sam da se sve stigne u kišnu srijedu i isplanirao scenarij u kojemu stižem na oba koncerta i napišem zajednički report o nekoj novoj osmanskoj invaziji jer, na koncu, mnogo je tu zajedničkih poveznica o kojima bi se imalo ponešto za reći. Tako sam se u zadnji čas obratio dobrom Emiru Fuluriji iz Izvorišta koji zajedno s programom Lisinski srijedom organizira niz world music koncerata kojeg je Imamovićev nastup sa Sevdah Takhtom dio, a on se potrudio pronaći mi provizorno mjesto u već rasprodanoj dvorani. Drugi je to full house ovog programa u jednako toliko nastupa, nakon što je isto postigao i Adam Semijalac s Figama na proljeće, što svakako upućuje na to da ekipa itekako zna što radi.
Malo je reći da su očekivanja nakon Damirovog briljantnog lanjskog koncerta u Kazalištu Kerempuh bila izrazito visoka. On i Sevdah Takht, naime, i dalje promoviraju materijal s aktualnog lanjskog albuma “The World and All that It Holds”, prateću ploču i svojevrsni soundtrack romana Aleksandra Hemona o zabranjenoj ljubavi dvojice muškaraca za vrijeme Velikoga rata, jedan od najboljih lanjskih regionalnih albuma, poseban i po činjenici da je objavljenn za Smithsonian Folkways Records, elitnu američku kuću koja rijetko objavljuje europske izvođače, a nekmoli pjevače s ovih naših područja.
Iskusan izvođač zna da čak i pobjedničku formulu treba mijenjati iz koncerta u koncert kako bi publici stvari ostale zanimljive. Naravno, najbolje stvari treba sačuvati, ali treba unijeti i neke novitete kako bi svaki susret bio na neki način poseban, a Damir je sinoć održo svojevrsni masterclass takve prakse. Nastup je tako otvorio, pomalo neočekivano, s “Rado, kćeri Rado”, a zatim na nju nadovezao još jednu koju nalazimo na njegovom deset godina live albumu iz Abraševića s triom, “Teško meni jadnoj u Sarj’vu samoj” koju u medleyju otvara uvodna strofa klasika “Summertime” Georgea Gershwina i otkriva nam kako bi zvučao svijet u kojemu su Porgy i Bess rođeni u susjednoj nam Bosni.
“Tambur” je bio prvi iz izbora sa sjane “Dvojke”, a zatim je sa “Sinoć” izvedenom na perzijskome taru (kakav bi možda poželio John Cale na snimanju prvog albuma Velvet Undergrounda) i “Nočes, Nočes” napokon otvorena knjiga i album “The World and All that It Holds”. No, onaj pravi novitet u odnosu na zadnji koncert uslijedit će izlaskom X faktora utjelovljenog u talentiranom mladom trubaču Benjaminu Drijenčiću koji će oplemeniti zvuk pjesama na gotovo neočekivan način. Osobno u posljednje vrijeme sve češće ponavljam kako svaka pjesma bolje zvuči kad joj se doda truba, a Deijnčićev nastup sinoć dodatno je potvrdio ovu tezu.
Krenulo je s “Put putuje Latif aga”, a prvi veliki vrhunac doseglo s “U Stambolu na Bosporu”, pjesmom kojom je nekoć Mostar Sevdah Reunion uopće probudio moje zanimanje za sevdalinke i stoga drži posebno mjesto u mom srcu kakvo god da bilo, a u boljoj sam ih verziji od sinoćnje čuo možda jedino od tog benda te onomad kad ju je sam Imamović svirao u Tvornici u pratnji velikana Grega Cohena i Derye Türkana.
Vrhunci lanjskog koncerta u obliku “Lijepe Mare” vraćene na repertoar tadašnjom rođendanskom željom perkusionista Nenada Kovačića i vrhunaravna “Osman”, odgovorno tvrdim najljepša ljubavna pjesma ovih prostora u 21. stoljeću, izvedene su jedna za drugom i doista se ne želim ponavljati u hvaljenju potonje, nego ću vam samo reći da joj date šansu, pogotovo uživo, i uvidite rijetko dosegnute emotivne dubine kakve samo najveći mogu dodirnuti.
Nije mi cilj ponavljati stvari o kojima sam pisao u prethodnom reportu, jer u godinu dana moje mišljenje o njima se nije promijenilo, pa ću ukratko navesti “Snijeg pade na behar i voće” izvedenu u onoj “pijanoj” verziji s albuma koja je dala posebnu priliku za showcase moći ritam sekcije koju uz Kovačića čini jednako upečatljivi Ivan Mihajlović na akustičnom basu, te bendovski izvedene “Sarajevo” i “Bejrutan” u kojima Benjaminov trubački doprinos nije oduzimao ništa ni krasnim dionicama violinistice Ivane Đurić. Posebno je dirljiva bila i “Dve se draga” koju je Damir izveo solo, a na “Kafu mi draga ispeci” zapjevala je s njim nježno i publika.
U ovom trenutku već sam napeto pogledavao na mobitel jer je došlo vrijeme za polazak na koncert Lalalara, no čarorija Damirovog glasa i fantastičnog benda nije mi dopuštala da tek olako odem. No, dvojba je razriješena kad sam u jednom takvom pogledu na telefon vidio obavijest da je Lalalar manje od pola sata prije označenog početka nastupa otkazao svoj koncert zbog visoke temperature koje je njihovom gitaristu onemogućila nastup, pa sam tako zadovoljan dobio priliku svjedočiti i finalu u kojemu je “Lijepi Meho” zatvorio regularni dio koncerta, a “O bosanske gore snježne” obilježila bis, prije nego se Damir sam vratio izvesti “Oj golube, moj golube”.
Gordijski čvor spomenut u uvodnoj rečenici raspleo se tako sam od sebe i nije bilo potrebe spajati dva izvješća u jedno. Možda sam do prije koncerta spajanje bilo zgodnije, jer što mi je ostalo za reći o još jednom Damirovom koncertu kad sam već u više navrata pisao o njemu. Ali nije Damir bilo tko. On je pjevač priča na takvoj razini da je u očima svijeta postao praktički sinonimom za bosansku glazbu, a njegova glazbena erudicija parira njegovom talentu izvođača, autora i zabavljača i kao takav zavrjeđuje da se, ne samo o svakom njegovom koncertu, već o svakoj pjesmi koju otpjeva, napiše barem pokoja riječ. Umjesto polovice reporta, napisao sam sada tako već preko tisuću riječi. I nema te kiše niti drugog koncerta koji će me spriječiti da ne svjedočim ljepoti koju donosi ni kad sljedeći put dođe u naš grad. Treba li uopće ponavljati da i vama preporučam isto?
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
