Damir Imamović u Kerempuhu – čovječe, tako si nam drag

Susretao sam tijekom jučerašnjeg dana posvuda ljude koji su u petak bili u Kerempuhu i svima im je zajednički bio preostali sjaj u očima kakav se javlja kad svjedočite nečemu doista velikom i potresnom, nekakvom čudu.

Damir Imamović u Kerempuhu (foto: Nina Vrdoljak)

Pitali smo Damira Imamovića kad je gostovao u našoj radijskoj emisiji što je za njega sevdah. Kaže da ne volji one prazne formulacije: “Sevdah je kad babo plače.” Umjesto toga radije kaže da je sevdah umjetnost pričanja priča. U Sarajevu o kojem pjeva skriva se tako sinje more priča, a prethodni mu se album čak i zvao “A Singer of Tales”. No čini se kako je svojim ovogodišnjim izdanjem “The World and All That It Holds” koje je svojevrsni prateći soundtrack istoimene knjige Aleksandra Hemona, zapravo pričanje priča doveo do razine koja graniči sa savršenstvom.

Upravo taj album, koji je postao vjerojatno prvim izdanjem nekog od suvremenih izvođača s ovih područja koje je objavila velebna kuća Smithsonian Folkways, promovirao je Damir u petak u prepunom zagrebačkom kazalištu Kerempuh na koncertu koji će i sam još biti temom priča i prepričavanja onih koji su mu pohodili. Hemonova knjiga prati romansu dvojice Sarajlija, Pinta i Osmana, koji se zaljube jedan u drugog negdje u rovovima Galicije u Prvom svjetskom ratu, a pjesme kojima je Imamović popratio roman neke su od brojeva koje se spominju u knijizi, dok su druge pak njegova autorska djela nadahnuta Sašinom pričom. Među prvima ima sevdalinki i sefardskih pjesama, tj. glazbe španjolskih Židova otpjevane na ladinu (ili španjolu), judeošpanjolskom jeziku iz povijesti koji je ekvivalent jidišu na njemačkom govornom području.

Damir Imamović u Kerempuhu (foto: Nina Vrdoljak)

Među drugima, pak, našao se barem jedan biser po čijoj će izvedbi ovaj koncert ostati upamćen, pjesma koja je dotakla svako srce u petak i mnogima je upravo ona bila na vrhu jezika po završetku nastupa. S pravom, jer u pitanju je bio jedan od najboljih koncertnih trenutaka cijele godine. Tko bi rekao da će najromantičniji stihovi s kojima ćemo se u posljednje vrijeme susresti biti oni koje jedan apotekar pjeva svojem draganu u strahu za njegov život? Damir je rekao da njegova violinistica Ivana Đurić ne voli izvoditi pjesmu “Osmane” zato što je “tako tužna” i doista je ne možemo kriviti zbog toga. Bol se zbilja cijedi iz slika koje proganjaju Pinta dok pjeva: “Osmane, ako umreš mlad… sakriću ti trag, mirisaću na tebe da ne pozna vrag da te nema.”

Sama ta konstrukcija dovoljna je da se čovjek naježi samim prisjećanjem tuge koju je Imamović kanalizirao na pozornici teatra, ali zatim slijedi i najefikasniji udarac, slika i prilika činjenice da je jednostavnost u pisanju ona oštrica koja zareže najdublje u srce, pa tako otpjeva i sljedeći naoko krotki stih koji je ipak bremenit od sile vječne ljubavi kad kaže: “Čovječe, tako si mi drag!” U toj rečenici leži cijela muka izražavanja queer sentimenta prije više od jednog stoljeća, ono što u drugoj pjesmi opisuje riječima “teško je ljubit tajno, kad to ne smije biti javno.”

Damir Imamović u Kerempuhu (foto: Nina Vrdoljak)

Koncert u Kerempuhu bio je promocija albuma “The World and All That It Holds”, u potpunome smislu jer, ako se ne varam s te ploče nisu izvedene tek “Harmoniko” očito zbog izostanka instrumenta iz naslova u četveročlanoj postavi benda koju uz spomenutog Damira i Ivanu činili Ivan Mihajlović na akustičnoj bas gitari, te vrlo aktivni Nenad Kovačić koji je briljirao držeći ritam na udaraljkama, te koda albuma “Koliko je širom svijeta”. Umjesto njih Imamović je nekoliko puta posegao za svojim ranijim skladbama, pa je tako nakon otvaranja s “Kad ja pođem draga” za koju je istaknuo da su je partizani pjevali kad bi odlazili u šumu odmah izvukao i razorni “Tambur” iz repertoara Sevdah Takhta. Na “Sinoć mi se jedna javi tuga” (čiji je naziv za potrebe stranog tržišta skraćen na samo “Sinoć”, jer tko će se hrvati s tim dugačkim naslovima) izvadio je i perzijski tar, upečatljivo glazbalo koje će mu proizvesti određene muke pri ugođavanju žica, ali će svojim specifičnim zvukom bogato obojiti dio repertoara.

U prvom dijelu koncerta čuli smo i sve tri sefardske pjesme s novog albuma, “Nočes, nočes”, zavodnički poj kraljice svom ljubavniku u “Anderletto” te raspjevanu “Madre mija si mi muero”. Svakako se valja istaknuti i izvedba pjesme koja već dugo nije bila na repertoaru benda, “Uzbrdo je, mene bole none” a čiji je aranžman zasjao kao susret istoka i zapada, te spojnica između sevdaha i bluesa. Nova gay himna “Snijeg pade na behar, na voće” izvedena je kao da zvuči da je lik iz knjige pjeva napušen u nekoj opijumskoj jazbini, jer u romanu ima ta jedna scena… No, ispada da je riječ o zabuni, nesporazumu između autora i kompozitora te da je u pitanju bila posve druga pjesma, no “Snijeg pade” se svakako savršeno uklapa, pogotovo raštimana i divlja kakva je odsvirana na koncertu.

Damir Imamović u Kerempuhu (foto: Nina Vrdoljak)

Nakon toga “Bejturan” je podigao atmosferu prije nego što je koncert ušao istovremeno u emotivnu, ali i slavljeničku fazu. Naime, dan nastupa ujedno je obilježio i rođendan Damirovog pokojnog oca Nedžada koji nas je nažalost napustio u pandemiji, pa mu je sin posvetio pjesmu na čijem se spotu stariji Imamović pojavio, a koja mu je bila jako draga, “Kad moja mladost prođe”. Osim Dana policije i Dana srca, isti je datum bio rođendan i udaraljkašu Neši kojemu je bila posvećena “Lijepa Mara”, a koji mi je kad smo se sinoć sreli na obroncima Zagrebačke gore prišapnuo da je i njemu ovaj koncert bio jedan od najdržih s bendom. “Dogodilo se nešto doista posebno,” složismo se.

Gdje je “Lijepa Mara”, tu je i “Lijepi Meho”, još jedna queer sevdalinka koja je zatvorila redovni dio koncerta, a među njih se uguralo i “Sarajevo”. “Ovo ne može biti gotovo,” dobacio je netko iz publike u želji da se divno iskustvo produži, a bend je poslušao i vratio se na bis sa “O bosanske gore snježne” te još jednim razornim udarcem spakiranim u pjesmu “Čovjeku moje zemlje” koja savršeno detektira boljke naroda kojem je zemlja pusta, a njemu se ne ide.

Susretao sam tijekom jučerašnjeg dana posvuda ljude koji su u petak bili u Kerempuhu i svima im je zajednički bio preostali sjaj u očima kakav se javlja kad svjedočite nečemu doista velikom i potresnom, nekakvom čudu. Koncert Damira Imamovića bio je sve to i više od toga. I dva dana kasnije još se ježim pri pomisli na razornu silu izvedbe “Osmana” i još uvijek mi bruji onaj stih koji bi zagrebačka publika mogla vratiti njegovom tvorcu: “Čovječe, tako si nam drag.”

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X