Kako je zapisano na ovitku: ‘Osjećaj, zvučni odjek, misao, vizija onoga što bi moglo biti, a ne zbiva se. Nemirna okolnost poprskana trenucima milosrđa. S ljubavlju. S nadom. S mirom.’ Možda se čita patetično, no odista, koliko je moguće, verbalizira ono što čujemo u zabilježenoj glazbenoj apstrakciji.
Malenom, diskretnom glazbalu načelno nenametljiva, plaha, meko reskoga zvuka, flauti je malo kad namijenjeno čelno, vodeće mjesto. Kad je, međutim, riječ o sastavu pod vodstvom flautista, logično je da flauta pobočno popratnu, sporedno epizodnu ulogu zamijeni glavnom.
„Visions“, šesti album Damjana Krajačića, rođenog i odraslog u Zagrebu, nastanjenog u Los Angelesu, momka s diplomom afro-latinske glazbe California State Universityja, koji je za studija jazza na losanđeleskom Whittier Collegeu odlučio ostaviti bas i posvetiti se flauti, okuplja ad hoc kvartet međunarodnih meštara – Hrvata Matiju Dedića za glasovirom, u Njemačkoj nastanjenog Makedonca Martina Gjakonovskog za kontrabasom i američkog, u Berlinu nastanjenog bubnjara Johna Hollenbecka.
Kako veli Krajačić, instrumentalne skladbe s njegovim autorskim potpisom (jednoj je suautor Robert Thies) s jedne su strane nastale kao snatrenje o miru – kako u smislu mira nasuprot ratu, tako i u smislu mira nasuprot nemiru, vlastita, unutarnjeg mira, mira u osobnim odnosima s drugima – a s druge s jasnom idejom o tome koji će ih glazbenici izvoditi te stoga ostavljenima dovoljno nedovršenima i neodređenima ne bi li konačni oblik, barem onaj za svagda zabilježen na nosaču zvuka, dobile u neposrednom, spontanom srazu, odnosno prožimanju energija, nadahnuća, intuicija i talenata izvođačkih osobnosti.
Temu rata, mira i nemira, dakako, ne bismo uspjeli detektirati samim slušanjem, no uz autorovo pojašnjenje postaje donekle jasnije odakle izvire čarolija te zašto – zbog jedinstvene vizije – cjelina zvuči zaokruženo, poput jedne krasno razvedene skladbe koja „prirodno diše te kao fluidna masa zajedno prolazi kroz emocije, energije, ideje i intenzitete,“ citirajmo Krajačićeve riječi iz razgovora koji je s njime za Novi list vodio Davor Hrvoj. Nije nezanimljivo ni Krajačićevo razmišljanje, čitamo isti intervju, o tome da neprestano zapaža i nedefiniranu „glazbu“ oko sebe, oko nas, onu što „skladaju“ ptice, ljudi, okoliš, vreva bivstvovanja… Zvukovlje „glazbe života i svakodnevice“ nedvoumno se čuje kao bitno gradivo „Visionsa“.
Snimanje je namjerno obavljeno u svega dva dana, bez prethodnih proba i vježbanja, uživo u studiju P4 u Berlinu, u Krajačićevoj produkciji, sa zamisli kreiranja u datom trenutku, uz rizik neuspjeha, ali i s pozitivnom, motivirajućom napetošću neizvjesnosti i slobode. Zbilo se, kao što se u majstora jazza najčešće i zbude, ovo potonje.
Premda Krajačićeva flauta nedvojbeno vodi priču, ona to čini u skladnoj, poticajnoj suradnji punoj međusobnog razumijevanja s ostalima, čije su vrline i vještine neprestano na sluhometu. Uz Krajačića, u prvi plan ponajviše ulazi Dedić, čije će valovito poetične dionice nerijetko ganuti i ushititi, možda najdojmljivije u „In Motion“, „Near You“, „Visions of Peace“ i, osobito, u zaključnoj „Goodbye“.
Uvijek decentno, ali nikad mlako, obazrivo, ali moćno, jedinstvenoga tonusa, no prepuno raznolikosti, u sedamdesetčetiri se minute niže deset treperavih skladbi što se, unutar sebe i cjeline, pretaču, prelijevaju, preobličuju, meandriraju od lirsko meditativno ambijentalnoga do dinamično razigranoga, mahom na razmeđi klasike, jazza i improvizirane glazbe. Izvedbe istodobno smiruju i uznemiruju, prijete i tješe, odražavaju i spokoj i nespokoj, dočaravaju i čuda prirodne ljepote i čuda civilizacije izgrađene ljudskom rukom, što sve na neki način poručuje i Krajačićeva fotografija na naslovnici ovitka, s delikatnim, podatnim, fleksibilnim kapima vode na ravno odrezanom, čvrstom, masivnom, nepokretnom betonskom ili metalnom bloku.
Ocjena: 9/10
(Aquarius Records, 2014.)