Treći film iz BBC-jeve trilogije Francisa Whatelyja o karijeri Davida Bowieja prati genijalnog glazbenika u danima kada ovaj još nije potpuno ovladao svojim potencijalom koji će ga u svoje vrijeme učiniti jednim od najvećih glazbenika dvadesetog stoljeća.

Ovaj vikend BBC je emitirao “Finding Fame”, posljednji nastavak dokumentarne trilogije redatelja Francisa Whatelyja koju uz njega čine “Five Years” iz 2013. i “The Last Five Years” iz 2017. godine, a prate različita razdoblja karijere genijalnog Davida Bowieja. Izvorno nazvan “The First Five Years”, “Finding Fame” sukladno naslovima istražuju sam početak Bowiejeve karijere u kojemu je tražio svoj glas koji će ga učiniti superzvijezdom i jednim od najvećih kantautora dvadesetog stoljeća, te ga dovesti do napona snage koji je popraćen u prethodnim izdanjima trilogije.
Za razliku od nekih drugih glazbenih velikana, Bowiejev put do procvata bio je prilično težak i popločen nekim u najmanju ruku dubioznim odlukama koje sežu od katastrofalnih (pantomima, projekt mješane izvedbene umjetnosti Feathers), do suludih (singl o gnomu s prvog albuma). Wheatley prilično nemilosrdno prati Bowiejeve pogreške iz mladosti što će Davidovim obožavateljima praćenje filma učiniti prilično mučnim, a tek povremeno donosi bljeskove iz budućnosti u kojima Bowie sja kao ustoličeni umjetnik. Jedan od problema filma jest što su upravo ti nelinearni dijelovi u film ukalupljeni nelogično, što može djelovati prilično zbunjujuće svim gledateljima koji nisu temeljito upoznati s kronologijom Bowiejeve karijere i diskografije.
Od koncepta “prvih pet godina” autor je vjerojatno odustao kada mu se pružila prilika u film uvrstiti neke dosad neviđene materijale sa samog početka faze Ziggyja Stardusta, a ti su dijelovi filma uzbudljiviji od čestih flashbackova u Bowiejeve djetinstvo kao i bilježenje njegovih brojnih i beznačajnih pokušaja s razni pratećim sastavima u kojima nije uspio stvoriti pjesme vrijedne pamćenja. Iznimka je ovdje njegov prvi probni session na BBC-ju koji su stručnjaci među lovcima na talente ustvrdili kako je Bowie bezličan, bend neće napredovati ni vježbanjem, a obradu pjesme “Chim Chim Cher-ee” iz mjuzikla “Mary Poppins” proglašavaju potpuno promašenom.
Od sugovornika ponovno se javljaju lica poznata iz prethodna filma poput nezaobilaznog producenta Tonyja Viscontija i članova novijih i starijih Bowiejevih pratećih sastava. Velik dio priče posvećen je i vezi s plesačicom Hermione Farthingale kojoj je posvećena i pjesma “Letter to Hermione” s njegovog drugog albuma koji je iznjedrio i Bowiejev prvi pravi hit “Space Odditty”, premda sama ploča nije postigla jednak uspjeh na tržištu. “Finding Fame” tako dugo s Bowiejem grca u njegovim brojnim neuspjelim pokušajima kreativnog i komercijalnog probitka bez postizanja očekivane katarze, pa bi vjerojatno smislenije bilo da je trilogija kronološki i započela ovim filmom umjesto da njime neefikasno završava.
Kada se sve navedeno uzme u obzir, nemoguće je pobjeći od zaključka da je upravo “Finding Fame” najslabiji od triju Whatelyjevih filmova o Bowieju, premda ga atraktivni rijetki video materijali i zvučni zapisi iz intervjua s Bowiejem koji povremeno služe kao voiceover čine zanimljivim načinom da Davidovi obožavatelji provedu sat i pol vremena uz ekran.
Ocjena: 6/10
(BBC, 2019.)