Dvadeset godina nakon što je snimljen, a više od pola stoljeća nakon što su napisane pjesme koje ga čine, ‘Toy’ se napokon pokazuje kao dobrodošla pojava u gomili posthumnih Bowiejevih izdanja kojih je toliko da njihovo temeljito preslušavanje kroz godinu iziskuje pozamašan komad čovjekova vremena.
Devedesete godine prošlog stoljeća u karijeri blistavog vanzemaljca Davida Bowieja bile su razdoblje u kojemu je polako, ali hrabro zagrabio prema zasluženoj umjetničkoj reafirmaciji nakon što je u osamdesetima tiskao neke od najuspješnijih ploča karijere koje su, sjajnoj prodavanosti unatoč, kritičari smatrali neusporedivo slabijima od fantastičnog niza albuma koji je iznjedrio u prethodnom desetljeću. Kako je ta pustolovina zvučala može se detaljno pručiti na novom box setu iz serije koja sabire Bowiejevu karijeru. “Brilliant Adventure (1992 – 2001)” na jednom mjestu okuplja ne pretjerano uzbudljivi “vjenčani” album “Black Tie White Noise” (1993.), marginalizirani soundtrack “The Buddha of Suburbia” (1993.), teško prohodni – premda impozantni – “Outside” (1995.), Bowiejev ozbiljniji izlet u elektroniku devedesetih “Earthling” (1997.), te kriminalno podcijenjeni “hours…” iz 1999. godine. Ovim izdanjima priložen je i dotad službeno neobjavljeni album “Toy” koji je ove godine, dan prije Bowiejevog rođendana, dobio i u zasebno deluxe izdanje na tri diska pod imenom “Toy:Box”.
“Toy” je snimljen s bendom koji je Bowieja pratio na turneji Hours na kojoj su sve više u setliste ubacivane njegove manje poznate pjesme iz šezdesetih godina a koje će, nanovo osmišljene, činiti najveći dio ovog albuma. David je mislio objaviti ovu ploču nenajavljeno, što bi u to vrijeme bilo nezamislivo i revolucionarno, premda će petnaestak godina kasnije postati normalnom praksom. Ipak, zbog neodlučnosti izdavača i navodnih problema s rasporedom, to se nije dogodio a “Toy” je završio na polici dok su se njegovi krijumčareni primjerci širili piratskim kanalima do te mjere da danas okorjelim fanovima i ne predstavlja neko veliko otkrivenje.
Umjesto da objavi “Toy”, Bowie je tako počeo raditi na svom sljedećem albumu novog materijala, “Heathen”, s kojim će napraviti veliki korak u umjetničkoj reafirmaciji koju smo spominjali na početku teksta. Danas se to možda i čini dobrom idejom, jer u Bowiejevoj prirodi nikad nije bilo previše mjesta za osvrtanje i autorefleksiju. Umjesto toga grabio je naprijed do posljednjeg daha, čemu najbolje svjedoči i veličanstveni album “Blackstar” objavljen svega dva dana prije njegove smrti. Naravno, jednom kad nas je napustio, došlo je i vrijeme za detaljno seciranje i češljanje kroz glazbenu ostavštinu ovog velikana, pa se “Toy” u tom kontekstu našao usklađen sa vlastitom prirodom koja je više ona bilješke nego samostojećeg albuma. Ali, budimo jasni, to ga ne čini lošim.
Danas su, u moru posthumnih izdanja, izvorne verzije pjesama ponovno snimljenih za “Toy” vjerojatno našle put do većeg kontingenta publike nego što je to bio slučaj na početku stoljeća. Riječ je uglavnom o opskurnijim singlovima (“I Dig Everything”, “You’ve Got a Habit of Leaving”) i B-stranama (“The London Boys”, “Conversation Piece”, “Baby Loves That Way”), nekima s albuma (“Silly Boy Blue” s Bowiejevog eponimnog prvijenca) i nekima koje na albumima nisu završile (“Shadow Man” napisana za “Ziggy Stardust” kao jedini predstavnik sedamdesetih). Naslovna je pjesma, pak, novonapisana, premda u autorskom stilu koji je u skladu s onim iz razdoblja kad je nastao ostatak materijala. Za neke od njih, pogotovo one sporije poput “”The London Boys”, “Conversation Piece” i pogotovo “Shadow Man”, može se reći da su ovdje doživjele svoje najbolje verzije.
Ako se možemo složiti da “Toy” kao izdanje autoreferencijalne prirode nema mjesto na glazbenom pijedestalu na kojem držimo Bowiejeva najbolja izdanja, onda se odluka da se ovaj odbačeni projekt poprati raskošnim tretmanom s dva dodatna diska alternativnih mikseva i unplugged verzija može činiti pretjerano ambicioznom. Kad gle! Uistinu su rijetka reizdanja čiji su dodatni diskovi jednako dobri kao i onaj glavni, a upravo je takav slučaj s “Toy:Box”. Naime, alternativni miksevi su dovoljno različiti da njihovo slušanje rezultira dodatnim, produbljujućim pogledom na pjesme, dok su “iskopčani” aranžmani su opušteni i zabavni, a ponekad (pogotovo kad su praćeni razigranim violinskim dionicama) ostavljaju opipljiv osjećaj da ih slušajući uživamo jednako kao i muzičari dok su ih snimali.
Dvadeset godina nakon što je snimljen, a više od pola stoljeća nakon što su napisane pjesme koje ga čine, “Toy” se napokon pokazuje kao dobrodošla pojava u gomili posthumnih Bowiejevih izdanja kojih je toliko da njihovo temeljito preslušavanje kroz godinu iziskuje pozamašan komad čovjekova vremena. Najveća zamjerka koja se ovom izdanju može uputiti jest ona zbog korištenja loše i prilično uznemirujuće fotomontaže na naslovnici, a koja prikazuje bebu Bowieja s njegovim ostarjelim licem nevješto nanesenim preko izvorne slike. No, glazba je tu da se sluša, ma u što bila upakarina.
Ocjena: 7/10
(Parlophone UK, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
