Prošle godine album Pink Floyda, ove godine solo album, a uskoro i turneja, na kojoj će pored ostalih posebno odabranih koncertnih prostora nastupiti i u pulskoj Areni, dakle David Gilmour opet hvata zalet.
Iako će u ožujku iduće godine napuniti 70 godina, pored studija, još uvijek je željan i pozornica. Ne u tolikoj mjeri poput Lemmyja Kilmistera iz Motörheada, ali decentno i na svoj način. Iako se spekuliralo da će s objavom „Endless River“ Pink Floyda zajedno s Nickom Masonom još jednom pokrenuti tu, jednu od najvećih i najuticajnijih rock mašinerija u povijesti rocka, Gilmour se fokusirao na „Rattle That Lock“, četvrti po redu solo studijski album koji je došao devet godina nakon posljednjeg „On an Island“.
U neku ruku kao da se i nastavlja na njega. „Rattle That Rock“ je sigurna veteranska vožnja bez (neugodnih) iznenađenja. Gilmour i na njemu filigranski niže svoje nadaleko poznate i prepoznatljive solo gitarske potpise igrajući na kartu ugode, čak toliko da je riječ o pop, a ne rock albumu, jer sve ono što je nekoć bilo eksperimentalno danas je segment po segment kroz desetljeća ušlo u mainstream. No iz druge perspektive gledano, pored megaprodukcije današnjice, nema ih puno koji mogu prošetati kroz velik broj poznatih mjesta i neopterećeno složiti nizi pitkih pjesama, a da to ne bude naporno za nešto profinjenije uši. Gilmour je u tom pogledu suveren na svom terenu i bez želje da ponudi išta drugo osim glazbenog sebe.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=L1v7hXEQhsQ[/youtube]
„Rattle That Lock“ obiluje Pink Floyd manirizmima, ali to su manirizmi koje je sam Gilmour razvio i uspostavio u tom bendu. No nije išao na ishodište, već se držao onog stila i načina koji je profilirao nakon što je Waters napustio bend. Iako se u nekim pjesmama može povući paralela s njegovim poznatim rifom iz „Another Brick In The Wall“, ipak je tu više zvuka koji je pratio primjerice „Division Bell“ Pink Floyda, kao i njegov pretposljednji već spomenuti „On The Island“.
Balade i rock pjesme srednjeg tempa izmjenjuju se gotovo u pravilnom nizu, jedino „The Girl In The Yellow Dress“ decentno uplivava u jazz u kojem glavnu riječ preuzima saksofon (kao još jedan flodovski manirizam), što samo pojačava classy štih cjelokupnog materijala.
Uz sve, Gilmour s „Rattle That Lock“ decentno brani i instituciju gitarskog herojstva, gotovo zaboravljenu, i u novoj glazbenoj povijesti skoro pa prezrenu dimenziju rocka. No nedostatak novih gitarskih heroja tog kalibra donekle govori i o tome kolika je eventualna trajnost današnje glazbe i koliko ona ima suštinskog autorskog u sebi, a to je itekako potrebno za dugotrajni opstanak na sceni. Gilmour je najbolji primjer te dugotrajnosti. On se ne mora ni mijenjati, ni prilagođavati. Samo izađe sa svojim ‘dobro podmazanim oruđem’ i sve skroji po svojoj, a ne tuđoj mjeri. Ne radi to često, ali kad uradi, zna zašto je uradio.
Ocjena: 8/10
(Sony / Menart, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
