David Gilmour ‘Rattle That Lock’ – stari majstor, stara škola i roba po mjeri

Prošle godine album Pink Floyda, ove godine solo album, a uskoro i turneja, na kojoj će pored ostalih posebno odabranih koncertnih prostora nastupiti i u pulskoj Areni, dakle David Gilmour opet hvata zalet.

David Gilmour 'Rattle That Lock'
David Gilmour ‘Rattle That Lock’

Iako će u ožujku iduće godine napuniti 70 godina, pored studija, još uvijek je željan i pozornica. Ne u tolikoj mjeri poput Lemmyja Kilmistera iz Motörheada, ali decentno i na svoj način. Iako se spekuliralo da će s objavom „Endless River“ Pink Floyda zajedno s Nickom Masonom još jednom pokrenuti tu, jednu od najvećih i najuticajnijih rock mašinerija u povijesti rocka, Gilmour se fokusirao na „Rattle That Lock“, četvrti po redu solo studijski album koji je došao devet godina nakon posljednjeg „On an Island“.

U neku ruku kao da se i nastavlja na njega. „Rattle That Rock“ je sigurna veteranska vožnja bez (neugodnih) iznenađenja. Gilmour i na njemu filigranski niže svoje nadaleko poznate i prepoznatljive solo gitarske potpise igrajući na kartu ugode, čak toliko da je riječ o pop, a ne rock albumu, jer sve ono što je nekoć bilo eksperimentalno danas je segment po segment kroz desetljeća ušlo u mainstream. No iz druge perspektive gledano, pored megaprodukcije današnjice, nema ih puno koji mogu prošetati kroz velik broj poznatih mjesta i neopterećeno složiti nizi pitkih pjesama, a da to ne bude naporno za nešto profinjenije uši. Gilmour je u tom pogledu suveren na svom terenu i bez želje da ponudi išta drugo osim glazbenog sebe.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=L1v7hXEQhsQ[/youtube]

„Rattle That Lock“ obiluje Pink Floyd manirizmima, ali to su manirizmi koje je sam Gilmour razvio i uspostavio u tom bendu. No nije išao na ishodište, već se držao onog stila i načina koji je profilirao nakon što je Waters napustio bend. Iako se u nekim pjesmama može povući paralela s njegovim poznatim rifom iz „Another Brick In The Wall“, ipak je tu više zvuka koji je pratio primjerice „Division Bell“ Pink Floyda, kao i njegov pretposljednji već spomenuti „On The Island“.

Balade i rock pjesme srednjeg tempa izmjenjuju se gotovo u pravilnom nizu, jedino „The Girl In The Yellow Dress“ decentno uplivava u jazz u kojem glavnu riječ preuzima saksofon (kao još jedan flodovski manirizam), što samo pojačava classy štih cjelokupnog materijala.

Uz sve, Gilmour s „Rattle That Lock“ decentno brani i instituciju gitarskog herojstva, gotovo zaboravljenu, i u novoj glazbenoj povijesti skoro pa prezrenu dimenziju rocka. No nedostatak novih gitarskih heroja tog kalibra donekle govori i o tome kolika je eventualna trajnost današnje glazbe i koliko ona ima suštinskog autorskog u sebi, a to je itekako potrebno za dugotrajni opstanak na sceni. Gilmour je najbolji primjer te dugotrajnosti. On se ne mora ni mijenjati, ni prilagođavati. Samo izađe sa svojim ‘dobro podmazanim oruđem’ i sve skroji po svojoj, a ne tuđoj mjeri. Ne radi to često, ali kad uradi, zna zašto je uradio.

Ocjena: 8/10

(Sony / Menart, 2018.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X