Denis Katanec: Treba hrabrosti, ali ne za potezanje okidača

Denis Katanec u razmaku od dva mjeseca objavio je dva albuma, od kojih je jedan inicijalno izdan isključivo na audio kazeti, a sve pjesme sa drugoga nastale su u istom danu. Denis Katanec u zadnje vrijeme paralelno niže koncerte na festivalima i privatne nastupe, ali ni o čemu od toga nismo razgovarali u ovom intervjuu.

Denis Katanec
Denis Katanec

Isplati li se uopće živjeti?

Denis Katanec: Ne.

Camus kaže da je jedino stvarno filozofsko pitanje samoubojstvo. Ima li se smisla onda ubiti? Cioran kaže da samoubojstvo nema smisla, jer se uvijek ubiješ prekasno.

Denis Katanec: Ima li smisla živjeti na mjestu koje će jednog dana biti izbrisano i sve što poznajemo će, htjeli mi to ili ne, nestati? Ako pronađeš smisao samoubojstvu svakako se isplati. Kao što se isplati staviti cijelu imovinu da će Dinamo ispasti iz skupine Lige prvaka. Moguće je pogriješiti, ali bliže od toga ne možemo doći. Ništa ne znamo i samo nagađamo, svak za sebe slaže kako zna i umije… Nikada nije prekasno za samoubojstvo. Važno je da li je uopće moguće doći do točke kada ćeš ushićeno reći „Jebeno!“, potapšati se po ramenu, skočiti i preći igricu, a sve pritom činiti „zdravog razuma“. Ne prihvaćam ga kao jedino riješenje ili izlaz u trenutku najvećeg očaja kada te salijeću miljuni „Zašto?“ i okružen si samo strvinama i beznađem. Pa „Zašto ja?“, najgori i najmanipulativniji –zašto? Koji te čvrsto drži za noge i vuče prema dole i tjera u kukavičluk. Pravdati se hrabrošću u takvim trenucima je suludo. A to mnogi čine kako bi se uvjerili da rade pravu stvar i da drže konce. Da, treba hrabrosti, ali ne za potezanje okidača već za cijeli proces traženja, slaganja i u konačnici pronalaženja završne scene, riješenja, potvrde. Inače, dovoljna je samo ludost u kombinaciji sa jadom, depresijom, anksioznosti, neshvaćenosti, slabosti… bla bla bla jadan ja. Izaberi jedan i ubij se. Pritom i ta potraga je popločena mnogim zamkama, obmanama, manipulacijama i zlom koje te svako malo žele šutnuti sa tvog puta. Oslijepi te i smiri, pa te neko vrijeme, kao naprimjer ljubav, njiše u koljevci i ušuškava, uspavljuje, zarobljava. Pa tebi, ako nisi dovoljno čvrst u svom naumu, daje nadu i usadi: “Hej, pa možda i nisi na pravom putu.“ Ne treba si dozvoliti zavaravanje. Proživjeti u trenutku, iskoristiti ga( dakle ti/mi njega) i ustrajati u naumu. Treba umiriti prve nebeski velike valove koji te utapaju i nakon toga sjebati sistem. Ako se opravdava samoubojstvo i ako se treba desiti, to nikako neće biti prekasno niti prerano, biti će u pravom trenutku. Inače ga ne smije biti. Govorim o mom „savršenom samoubojstvu“, al spojimo sad: prosvjetljenje, spoznaju, riješenje, istinu i druge blesavoće… i nazovimo ga jednostavno: „Pobjeda“.

Denis Katanec (Foto: Dario Bukovski)
Denis Katanec (Foto: Dario Bukovski)

Je li uopće moralno stvarati život, bacati djecu u svijet i osuditi ih na besmislenu i mučnu egzistenciju?

Denis Katanec: Sve zavisi od osobe koja se odluči na takav već uvriježeni korak. Svatko bi trebao postupati shodno njegovim ili njezinim uvjerenjima, te na to ima pravo. Ako ćemo se oslanjati na temelj, kontekst i stajalište koje se nameće kroz pitanje, odgovor je kompliciraniji nego što se čini. Logično bi(na prvu) bilo reći „Ne, nije moralno stvarati djecu.“. No je li to zaista tako? Tvoja saznanja, životni put i uvjerenja dovela su te do mišljenja kako se već sada nalazimo u Paklu i odrađujemo doživotnu kaznu. Svijet je u kaosu, sve što radimo ne radimo sami, determinirani smo, Jastvo ne postoji, ne utječemo ni na kakav način na svoja djela (mada se možda nadamo da je suprotno) i prožet si spoznajom da život nema smisla te je posrijedi samo mučna egzistencija. Shodno, recimo, ovom stajalištu bilo bi ne stvarati život. Dobro, maknimo na stranu da ne možemo oduzeti život nekome tko ne postoji i sagledajmo to ovako. Znanje o životu i svijest su rupe bez dna. Što više „znaš“ to se više ta crna rupa širi i ide u beskonačnost. Dakle stoji i to da što si svijesniji svega to manje i znaš. Stoji i to da si svjestan toga da malo znaš. Bez obzira koliko bio uvjeren u nešto ne možeš si dopustiti reći „To je tako, i točka.“ Sve naše misli, stavovi i saznanja su samo najčitkije, najistaknutije i najsjajnije riječi koje blješte opkoljene najgušćom i najcrnijom maglom. Zato se i lako hvatamo za takve zvijezde. Ljudi se kroz generacije razvijaju i svijest je jača nego ikad. Krivulja ide prema gore. To možeš i sam osjetiti u dolasku nove, mlade generacije intelektualaca. Je li oduzimanjem mogućnosti života uskraćujemo i konačnu spoznaju, dolazak do prave istine, koja neminovno postoji? Ma kakva god ona bila, samo da postoji neporeciva i neizbrisiva točka iza nje. Možda je gore opisani pogled samo stepenica na putu do nje. I baš sa tim „negativnim“ stavom smo omogućili lakše prodiranje u sebe i otvorili put ka bržem pentranju do vrha. Bez obzira što su veće šanse da naše dijete bude samo još jedan zamorac i ne doprinese ovom pitanju ama baš ništa, nije li ne stvaranje života onda svojevrsni nož u leđa samome sebi i cijeloj civilizaciji? Nije li, gledajući sa druge strane, guranje djeteta u jad i muku ovoga svijeta sebično, kada znamo de će biti samljeveno i iskorišteno kao žrtva i „pokusni kunić“ ili u najboljoj opciji kao svojevrsna točkica koja prethodi bilijunima drugih točkica? Želi li ta točkica biti točkica? Morat će ako je stvorimo. I mene su izbacili ovakvog kakav jesam, pa eto takav kakav jesam, moram i dalje. Iz svakog pitanja desetak odgovora, a iz svakog odgovora deseci pitanja. Bruum! Bruum! Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X