‘Deadpool’ – osvježavajući Bloody Mary u žabokrečini žanra

Iako je cijela Amerika nabrijana na početak prikazivanja blockbustera ‘Deadpool’ kao rezultat jedne od najagresivnijih promidžbenih kampanja u žanru filmova superjunaka, Hrvatska je među prvima dobila pravo kušanja kolača.

'Deadpool'
‘Deadpool’

Može se reći da smo progutali ono što je neumorna PR mašina Foxa projektirala posljednjih godinu dana o crvenom vragu boljem od “Daredevila” (filma i serije), a i “Green Lanterna” čije grijehe, mašala, iskupljuje već u prvoj sekvenci. Intrigirala nas je ne samo ideja da se radi o projektu u nastanku posljednjih 11 godina s glumcem koji je uspio ukenjati svaku viziju superjunaka, nego i malo vulgarnog, tinejdžerskog humora bez cenzure filtera i pretenciozne političke korektnosti.

Ofkors, geekosfera će se s nama složiti i kod dodatnog interesa o “Deadpoolu” kao antijunaku koji će pomesti omiljenog Bladea i manje popularnog Punishera, ali i plejadu svih mistificiranih čuda, čudovišta, mutanata i frikova iz svijetova Marvela i DC-ja s toliko artificijelnim moralno-etičkim kompasom da je vapaj za nečim svježim unutar žanra bio kolosalan. Odmah treba naglasiti da svježina ovdje ne dolazi u narativnom smislu: “Deadpool” ima najobičniju i klasičnu naraciju. Formula i predložak potpuno su isti žanrovki recept: bezrazložno nadrkani razbijač neočekivano upoznaje bombu od žene (Morena Baccarin poznata iz “Fireflyja” za štrebere među vama, a one “ozbiljnije” iz “Homelanda”) s ulice koja, ipak, patetike li valentinovske, ima veliko srce pored velikih sisa i očiju.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=gtTfd6tISfw[/youtube]

Njemu doktor dijagnosticira metastazirajuću plejadu tumora u tijelu i razapet između prebogatog seksualnog života i gadne smrti, Wade Wilson (Ryan Reynolds) upoznaje u fight clubu čovjeka u crnom (da, da, da, klišje na klišeju) koji mu nudi ponudu kakva se ne odbija: potpuno izliječenje. S tim, jasno vam je iz iskustva, dolaze posljedice i nuspojave pa naš Wade Wilson postaje besmrtni i samoiscjeljujući frik. Liči li vam to na Wolverinea? O, da.

“Deadpool” je napravljen kao svjesna antiteza Jackmanovom mutantu i to osvješćuje tijekom cijelog filma nizom meta-momenata. Okej, priča je prežvakana, ali “Deadpool” će vas oduševiti izvedbom: profani i vulgarni humor utemeljen je na parodiji žanrovskih blockbustera i besmislica vezanih za njih, kao i internetskoj kulturi pa će svaki prosječni ovisnik o internetu pohvatati sve analogije, satire, parodije, ironije i slična stilska sredstva, dok će protagonist potencirati komični moment klasičnim metalepsama kakve, primjerice, gledamo u “House of Cards”: obraćanje publici s tumačenjem pošalica i upadica ili nekad i dociranjem.

Humor je baziran na općepoznatome u kulturi spektakla šarenoga Hollywooda, pa tako njegovo parodiranje neodoljivo podsjeća na Rickyja Gervaisa. A ako je filmski “Deadpool” oblikovan kao suprotnost Wolverineu, najviše inspiracije crpi iz “X-Mena” koji se pojavljuju u vidu samo dva lika: klišejizirane tinejdžerke Negasonic (Brianna Hildebrand) i metalnog diva Collossusa kojeg igra srpski glumac Stefan Kapičić poznat iz sapunica hrvatske produkcije. Iz same franšize nema nikoga, što zbog produkcijske kuće koja nije Marvel, što, ponovno, zbog komične samosvijesti lika i produkcije.

Međutim, zahvaljujući (iako nimalo originalnim ni inventivnim) metafilmskim momentima, nerijetko isforsiranom, ali svježem, nefiltriranom humoru, “Deadpool” je najfinije stominutno osvježenje u ustaljenom žanru superjunaka gdje radnja napokon postaje sporedna u korist i fokus dijaloga i monologa kao pronositelja komedije. Naposljetku, valja spomenuti da uz povremeno grčenje od smijeha može biti popraćeno i grčevima u želucu na poprilično eksplicitne slasherske krvave scene koje će za Valentinovo ponajprije uzbuditi mlađu mušku publiku.

Ocjena: 7/10

(Marvel Enterprises, TSG Entertainment, Twentieth Century Fox, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X