Krajem ožujka je ove godine ‘Muza AIDS-a’, kako je američku avangardnu sopranisticu, skladateljicu, pijanisticu, orguljašicu, performericu i slikaricu grčkog porijekla Diamandu Galas prozvala kritika još osamdesetih, objavila istovremeno dva albuma na kojima reaktualizira svoj morbidni šarm – ‘At Saint Thomas the Apostle Harlem (Live)’ i ‘All The Way’…
Galasova je oficijelno debitirala kao 18-godišnjakinja na Avinjonskom festivalu s vodećom rolom u operi skladatelja Vinka Globokara, „Un Jour comme un autre“, nastaloj prema dokumentaciji Amnesty Internationala povodom hapšenja i torture turskih žena pod sumnjom da su počinile veleizdaju. Diskografski je debitirala vokalnim recitalom Baudelaireovih „Litanija sotoni“ (1983.) ubrzo postavši članicom Muteovog kataloga na kojem se okuplja umjetnička garnitura alternativne i popularne glazbe.
U ozračju reaganomicsa i thatcherisma, prema kojima je koncept društva osporen s najviših instanci – sjetimo se da je stav Vatikana uglavnom nesklon kondomima s njima tvorio Bermudski trokut – članovi su joj uže i umjetničke obitelji tijekom 1980-ih što poobolijevali, a što poumirali od ‘spolne kuge’, postaje aktivistica ACT UP-a, radi čega je i sama hapšena na demostracijama. Generacijski kolege s kojima tijesno surađuje bili su Nusrah Fateh Ali Khan, Barry Adamson, Andy Bell, John Paul Jones, a pojavljivala se na soundtracks za „Rođene ubojice“, „Draculi Brama Stokera“, „The Lord of Illusions“, „The Last of England“, „Prsten Dva“, dok se na priredbi Poeovih radova „Closed on Account of Rabies“ pojavljuje pored Iggy Popa, Marianne Faithful i Debbie Harry. Do danas je snimila dvadesetak albuma, a šira je javnost pozna po verziji „Gloomy Sunday“, prvom darkerskom hitu, madžarskoj pjesmi koja je u vrijeme naših djedova za sobom ostavljala maloljetne udovice širom Europe. Jedno je sigurno, Nick Cave se uz G(a)las ne spominje ni blizu, usprkos svojevremenom parazitiranju na njenom brandu.
U ozračju o kojem pišu austrijski mediji, da socijalne i biotehnološke službe bilježe procentualni porast oboljelih od AIDS-a uslijed presijecanja varijabli slobodnijeg seksualnog ponašanja posljednjih godina, s jedne, a s druge strane, izbjegličke krize, Beč je proteklog mjeseca bio jedna od glavnih stanica Galasine europske turneje. Rasprodani koncert u klubu Porgy & Bess ispraćen je ovacijama u tisku, a na studijskom ćemo albumu „All the Way“ pronaći dio big-bandovskog repertoara Billie Holiday „All the Way“, „You Don’t Know What Love Is“, kao i „O Death“, pjesmu kojom je jedan apalačijanski misionar 1920-ih godina završavao svoje propovijedi (prvi put osvanula na albumu „Guilty Guilty Guilty“ iz 2008 – op. aut.). Sopran joj je još uvijek siguran i prijek, ne čudi zašto uglavnom nastupa solo ili s orkestrom, a i dalje se čuju dvije linije odjednom. Klavirska crescenda su mesarska, još kad pomisliš da joj to stavlja kruh na stol; a pride i izvedba „Round Midnight“ posoljena vokalom koji ruši u raku…
U svibnju prošle godine, Galasova nastupa u harlemskoj crkvi Sv. Tome Apostola, što je New York Times predstavio “guturalnim i uposlenim, …duhovnim i prizemljenim, poliglotskim i bez riječi, nijansiranim i nesputanim”. Repertoar koncerta u organizaciji Intravenal Sound Operations i Red Bull Music Academy, sastojao se isključivo od onog što Galás naziva „pjesmama smrti“. Otvara ga skladba „Verrá la morte e avrá i tuoi occhi/ Doći će smrt i imat će tvoje oči“, na stihove talijanskog poslijeratnog pjesnika koji je izvršio samoubojstvo, Cesarea Pavesea, a nastavlja „Anoixe Petra“ grčke pjevačice Marinelle.
Tko ovaj morbidni repertoar trpa pod slavu života, netko će se zapitati? Pa, podsjetimo se da se simultano pojavi soul-muzike kao slavlja sreće i njezina avansa u mainstream, pojavljuju prvo black, onda i death-metalci koji se oko istog ‘monopola na istinu’ služe podjednako uvjerljivim sinkretizmom, odolijevajući ‘slabićkom’ porivu zabijanja glave u pijesak pred padom civilizacije u ambis… Jedna stara duša koja na svakodnevnoj bazi funkcionira poput junaka distopijskih filmova na kojima Slavoj Žižek bazira svoje filmske vodiče, koja klavir poznaje u dušu i ne libi se potražiti užitak na tamnoj strani, svakako je prononsirana persona non grata popularne kulture. No, u vremenima u kojima se mainstream s visoka smije ljudima u lice, a jučerašnji vjernici postaju ateisti i disidenti, njezina figura ima svakako mesijansku težinu.
Na repertoaru je, pred kraj albuma, opet „O Death“, zatim i Brelova „Amsterdam“ s alegorijom luke kao svratišta propalica, bolesnih i kriminala koji je do Europe dopuhao na vjetrovima rata. Jedno je sigurno, i nakon više od 40 godina karijere, Diamandino vrijeme tek dolazi!
Ocjene:
“All The Way” (Bandcamp): 7/10
“Live at the St. Thomas Apostle” (Bandcamp): 8/10
Vid Jeraj urednik je emisije „Glazba protiv vetrenjača“ koju emitira Radio Orange.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
