Diana nam je dala do znanja da je očarana mjesecom probdjela prethodnu noć na putu, pa bi se moglo pretpostaviti da je i ta neispavanost djelovala na koncert.
Kanadska pijanistica i pjevačica Diana Krall već desetljećima je jedno od najistaknutijih imena u glazbenom žanru u kojem se susreću jazz i popularna glazba, premda će njezin izričaj redarstvenici jazz policije vjerojatno okarakterizirati kao “jazz za ljude koji ne vole jazz”. Njezina se svjetska slava reflektirala i na naše krajeve i Diana je postala relativno čest gost na ovdašnjim pozornicama. Prethodno je tako nastupala u Splitu (premijerno pretpotopne 1998.), Zagrebu (u čudovišnom ambijentu KC Dražen Petrović) te Opatiji prije tri godine (u najboljem sastavu s čarobnim Marcom Ribotom na gitari i Joeom Lovanom na saksofonu), a sada je napokon za nju otvoren najprimjereniji prostor, onaj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.
Nakon svjedočenja sinoćnjem koncertu, možda bismo se mogli upitati je li čak i Lisinski doista idealan za Krall, budući da je ambijent koji je kvartet stvorio svojim nastupom ipak djelovao namijenjen za komorniju konzumaciju od one u velikoj koncertnoj dvorani. Glazbenici su nagurani zajedno kao na maloj klupskoj pozornici, u dvorani vlada mrkli mrak osim svjetla usmjerenih na pozornicu koja su jednako prigušena kao i ton svirke. Kako je primijetio jedan kolega jazz novinar, bila bi to sjajna svirka u nekom hotelu od pet zvjezdica, ali Lisinski – pritom gotovo sasvim pun – kao da je progutao mali sastav, bez obzira na činjenicu da je s tehničke strane, pogotovo po pitanju zvuka, stvar odrađena praktički i bez najmanje mane.
Diana nam je dala do znanja da je očarana mjesecom probdjela prethodnu noć na putu, pa bi se moglo pretpostaviti da je i ta neispavanost djelovala na koncert. Krall nema posebno snažan glas, već je slavu stekla svojim prigušenim, ali fantastično fraziranim vokalnim interpretacijama standardnih točaka tzv. Velike američke pjesmarice. Sinoć, zbog nedostatka sna ili drugih razloga, glas joj je djelovao još umornije, što je u većini slučajeva samo podcrtavalo takvu izvedbu kao njezin zaštitni znak. Iako je inače sjajna pijanistica, ovaj put je najveći dio solističkih dionica prepuštala gitaristu Anthonyju Wilsonu, ili pak (prerijetko) veličanstvenoj ritam sekciji koju čine pravi junaci sinoćnjeg koncerta, bubnjar Karriem Riggins i pogotovo kontrabasist Robert Hurst.
Po pitanju setliste može se samo reći da je aktualni album “This Dream of You” gotovo u potpunosti zanemaren izuzev “How Deep Is the Ocean” kojoj pojavljivanje na toj ploči ionako nije prvo u povijesti Dianine diskografije. Umjesto toga čuli smo laganu šetnju kroz neka u većoj ili manjoj mjeri opća mjesta iz “songbooka” kao što su pjesme Colea Portera (“I’ve Got You Under My Skin” i “Night and Day”), Rodgersa i Harta (uvodna “Where or When”) i Irvinga Berlina u neprirodno brzoj verziji “Cheek to Cheek”, dok se najbolji dio koncerta razvio u drugoj polovici kad su isporučene dvije teže balade, “A Case of You” Joni Mitchell s njezinog legendarnog albuma “Blue” te “Boulevard of Broken Dreams” Ala Dubina i Harryja Warrena iz 1933. kojoj je Green Day samo maznuo naslov za hit singl s ploče “American Idiot”.
Dianu Krall vjerojatno smo imali priliku gledati i u boljim izdanjima od sinoćnjega, no to ne znači da nastupu u Lisinskom nije trebalo prisustvovati. Možda je intimnoj prirodi nastupa proturječila veličina dvorane, ali zvijezde Dianinog kalibra teško više mogu računati na nastupe u klubovima i hotelima gdje bi se ovakav repertoar bolje uklopio. Ovako nema razloga za nezadovoljstvo, ali niti za pretjerano oduševljenje kakvo će se vjerojatno ipak čuti iz određenih redova publike. Tko onda određuje čiji je sud na koncu ispravan? Svatko prema vlastitim mjerilima.