Dik O’Braz ‘ Živ sam’ – za njih nema milosti

Album je istovremeno i podsjetnik na one izdanke rock generacije 90-ih koji su taj rock uistinu živjeli. Dik O’Braz je upravo u toj ‘uzmi ili ostavi ladici’ koja ne nudi atrističke vratolomije, ali je iskrena u svojoj ‘in your face’ filozofiji.

Dik O'Braz 'Živ sam'

Samoborski bend Dik O’Braz oformljen je 1994., a iste godine je pobijedio na tek pokrenutom pulskom Art & Music Festivalu. Znakovito i jedna i druga priča bile su dio glazbenog ‘pokreta otpora’ valu kiča koji je nakon domoljubne histerije kroz crodance dobrano zagadio domaći scenski prostor čije posljedice se i danas osjećaju. Jedino znakovito po pitanju današnjice jest da se nezavisna scena održala i da je i dalje jedini rasadnik kvalitetnih imena i poteza, naravno s obrnuto proporcionalnim finacijsko-medijskim efektom. Da je drugačije, prošlogodišji reunion Dik O’Braza nakon više od desetljeća bio bi ipak neki značajnije popraćeni događaj.

Na sreću, bend predvođen pjevačem i basistom Tomislav Kleščićem Lobićem nije se oformio zbog skupljanja lovorika. Slogan djelovanja Dik O’Braza može se sažeti u stihove: „Mi nemamo drugi put“ iz pjesme „Za nas nema milosti“. Oni se ‘moraju smijati ili će poludjeti’ – kako to ‘šiba’ iz uvodne „Moram naći zabavu“ koja bez previše okolišanja najavljuje i otkriva snagu i ritam albuma „Živ sam“.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=6BwVUZJkUSQ[/youtube]

„Živ sam“ je stilski gledano spoj hardcore izravnosti i motorheadovsko brektanja čvrste, neumoljive i bučne mašine, ali ono najvažnije u tome je pravovjernost iz koje sve proizlazi. Dik O’Braz je ona stara sorta – bend koji ima svoj stav i zvuk i izvan toga ne izlazi. Ne osvrće se ta trojka previše na trendove i osjeća se da Klaščić Lobić, Sting i Balent više vole biti živi relikt (koji vrišti da je živ), nego kopija nečega drugog, a pogotovo samih sebe.

Album je tako istovremeno i podsjetnik na one izdanke rock generacije 90-ih koji su taj rock uistinu živjeli. Dik O’Braz je upravo u toj ‘uzmi ili ostavi ladici’ koja ne nudi atrističke vratolomije, ali je iskrena u svojoj ‘in your face’ filozofiji. No opet obzirom da su stvari u današnjici ipak drugačije posložene, 15 pjesama (12 regularnih + 3 stara bonusa, među njima i ‘klasik’ „Moja duša pijana od piva“ koja je bila 1998.  uvrštena i na 3. Franjićevu kompilaciju „Bombardiranje New Yorka“) nude određenu širinu, ne toliko zbog dikatata vremena koliko zbog iskustva nakupljenih godina.

No dok je u pjesmi „Zakoni“ dobro provučena trubačka linija Stipe Mađora, toliko je pomalo nepotrebna vokalna narativa Seje Sexona iz Zabranjenog pušenja u „Djevojci iz Samobora“, kao što ima i slabijih momenata poput pjesme „Debela žena“ u kojoj taj neki komično-ironični element ne pogađa gdje treba (bar kad je riječ o koncepciji albuma), a vjerojatno je i gađana neka korelacija s coverom koji potpisuje naš legendarni strip autor Dubravko Mataković.

„Živ sam“ možda neće u tolikoj mjeri privući juniore, no daleko od toga da je ostamotio seniorsku publiku. Bar onaj dio koji iskreno za sebe još uvijek može reći: „Živ sam“.

Ocjena: 7/10

(Dallas Records, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh