Potres jačine 5,3 Richtera koji je sinoć zaljuljao i Zagreb kao da je bio ponovljeni tjeskobni trenutak koji se dogodio 29. prosinca, također pred koncert spomenutog kantautora / sastava koji je tada bio i otkazan. S mišlju ‘neće valjda opet tako jako’ krenulo se put Močvare.
Petnaest ili šesnaest posjetitelja raštrkanih po Močvari, svi s maskama na licima. Šank zatvoren. Frižider, u kojem su prije stajale boce, pun knjiga. Dvadesetak lutki postavljenih u prostoru kao da oslikavaju zaleđeni moment, sad već zaboravljene ‘opuštene normale’ prije apokalipse u nekom ZF filmu. Uvjeti za ono što smo nekad znali pod pojmom ‘koncertna atmosfera’ doslovce nikakvi. Nešto poput krivo iščitanog uputstva koje se primjenjuje u nadi da će se izroditi neki ‘normalni život’.
No opet, i u takvoj situaciji, kad su se svjetla ugasila i bend izašao na pozornicu, kao da se pojavila nevidljiva klica iz koje je krenula magija. Bend je bio Dimitrije Dimitrijević predvođen Dimitrijem Simovićem iz niške grupe Igralom, a povod njegov prvi solo iskorak i predstavljanje albuma „Čar-pitanje“.
Koncertnu magiju povremeno je prekidao sam Simović, što izjavama da ne može vjerovati da stoji na pozornici i da se koncert kao takav događa, što izjavama da mu je sve teže kako se koncert primicao kraju i lista pjesama postajala sve kraća. Jest da je koncert istovremeno išao i u onlineu, ali je feedback oskudnog broja ljudi bio bitan za pojačanje koncertnog ugođaja, taman da se izgubi osjećaj nečeg što bi se moglo nazvati probom pred kamerama.
Koncert je Dimitrije započeo stihovima iz kratke „Intro“ da bi potom prodorna bas dionica uvela „Ponestaće“, a naredna „Kamen“ razlila psihodelično iskustvo prostorom Močvare, dakle identičan uvodni niz kao što je i na albumu „Čar-pitanje“. Središnji dio pripadao je pričanju kratke priče, što se već ustalilo kao zaštitni znak njegovih koncerata. „Kakav početak donosi ovaj kraj?“, zapitao se tako na početku pričice Dimitrije, senzibilni pjesnik s okom za sitne detalje usporedivši ovaj naš trenutak bivstva sa životom pauka na mreži koju je zaljuljao vjetar otvaranja vrata.
Drugi dio koncerta donio je ono poznato opuštanje glazbenika koji su saživjeli s koncertom i pozornicom i kad popusti ona prvotna napetost i grozničavi fokus na pjesme dok se ne dogodi ono što bi španjolski glazbenici nazvali ‘duende’, a američki ‘mojo’. „Šest“ i „Vrata“nosili su taj val energije koji je kulminirao izvedbom poletne „Kovitlac“, u kojoj nije bilo nikakve zadrške, naravno osim zaključka da se kraj nastupa primaknuo isuviše blizu. No i bez obzira na to, osjećaj ispunjenosti proširio se s pozornice i na nas malobrojne.
Jest da su vremena teška i neizvjesna, jest da je po pitanju aktivnosti scena cijelog grada svedena na Močvaru u kojoj se smije skupiti manje od dvadeset ljudi, obzirom da mjere propisuju sedam kvadrata po osobi, ali definitivno se isplati priuštiti si takvu jednu večer nakon koje ste poput utopljenika koji je uspio uhvatiti kratki moment za nadisati se i napuniti pluća kisikom. Taman da shvatite koliko nam svakodnevna tjeskoba nagriza mentalno zdravlje. Nisam stručnjak kao jedan od bivših ministara zdravstva koji je rekao da nekad jedan svećenik vrijedi kao dvadeset doktora, ali kao ovisnik o glazbi tvrdim da jedan dobar koncert nekad učini više koristi pojedincu od odlaska za psihijatriju. Sinoć je bio baš jedan takav zahvaljujući petero glazbenika i glazbenica koji stoje iza imena Dimitrije Dimitrijević.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.