Zbog prvijenca pjevačice Zaz i njezinog trija mnogi su požalili su što ne znaju ni riječ francuskog. Šansona je opet u modi.
Pričati o Zaz kao o fenomenu bilo bi nepravedno, jer bi je tada poistovijetili s Lady Gagom i Ekremom Jevrićem. Pričati o Zaz kao o zvijezdi bilo bi glupo, jer niti joj aura ima takav sjaj, niti to pristaje curi koja se najbolje osjeća kad pjeva na ulici. Isabelle Geffroy zvana Zaz, međutim, na najboljem je putu da postane i globalni fenomen i velika zvijezda, što je valjda najgore što bi joj se moglo dogoditi. Komercijalnost i uspjeh nedvojbeno će ubiti spontanost i opuštenost, adute kojima Zaz trenutačno osvaja uši, duše i srca. Stoga nam nema druge nego da uživamo u trenutku, prihvatimo njezin prvijenac kao diskografski dragulj, ploču iznimne topline i ritma, danas tako rijetke kombinacije.
Album o kojem pričamo star je više od godinu dana, u nas je objavljen nedavno. „Zaz“ donosi varijacije na temu soula, jazza i, naravno, francuske šansone, koju je Zaz na neku foru učinila nesamotnjačkom. Tridesetjednogodišnja pjevačica i njezin trio uspjeli su dičnu francusku glazbenu tradiciju na trenutak vratiti na globalnu pozornicu, učiniti je zanimljivom i u ova vremena u kojima je umjetnost poklekla pred radiofoničnošću.
Zaz već neko vrijeme svijet osvaja s „Les Passants“ i „Je Veux“, pjesmama koje otvaraju album, koje napamet znaju i oni koji su od francuskog naučili samo kra-va-tra-vu-pa-se. Hitovi su to u kojima kontrabas drži ritam, glas odaje radost pjevanja, refreni su zarazni, a kao glavne karakteristike ističu se pozitivnost i diskretna improvizacija. Preslušavanje albuma, međutim, sugerira da – nećete vjerovati – Zaz ima i bolje pjesme!
Barem dvije, i to one s kojima zatvara ploču. Riječ je o „Dans Ma Rue“ i „Eblouie Par la Niut“, gdje postaje jasno zašto Zaz nosi titulu „nove Edith Piaf“. Radi se o šansonama u punom sjaju, potresnim i iskrenim pjesmama, koje možda ne osvajaju na prvo slušanje poput njezina trenutačno dva najjača hita, no dojam koji ostavljaju je puno dublji. Lakoća kojom je ovdje spojila francusku tradiciju i pop melodioznost osamdesetih svakako imponira i daje Zazinom djelu dozu ozbiljnosti.
Zaz cijelo vrijeme balansira na razmeđi tradicionalnih šansonjerskih okvira i pop produkcije s jazzy manirima, no nikad se ne prepušta lakim glazbenim rješenjima. Preslušavajući „Le Long de la Route“ ili „Port Coton“, možemo prepoznati mnogo onoga što primjerice volimo kod Natali Dizdar, s tom razlikom da njezinu hladnoću u vokalu Zaz nadomješta s ogromnim količinama topline.
U „La Fee“ vodeću ulogu prepustila u tipkama klavira, „Trop Sensibile“ predstavlja je u intimnom ozračju uz akustičnu gitaru, dok je manire varijetea znalački obogatila orkestralnim aranžmanima u „Prends Garde a la Langue“. Soul i jazz uronjeni u vokalni vic nalazimo u „Ni Oui Ni Non“, dok je nedorečena ostala jedino u „J’aime a Nouveau“.
Nema puno mudrovanja oko toga zašto Zaz jednom kad je čujete, ne možete više izbaciti iz glave; na neobično jednostavan način dokazuje da pjeva iz ljubavi, a ne iz interesa. Kad tome pridodate desetak vrhunski posloženih pjesama, dobijete album kojem ćete se vraćati i za pedeset godina.
Ocjena: 10/10
(Sony Music/Menart, 2010./2011.)
Saznajte više: Pokušajte odoljeti Zaz, šanse su vam nikakve…